Page 1 of 11
Islamic Forums » Qadr Media » Ostale Teme » Ratnik sadašnjice...
Ratnik sadašnjice...
Media
Offline
Datum: Uto, 08 Apr 14, 10.38.28 | Tema Broj: # 1
Tema: «685»
Zlatni Član
Posvećeno Čečeniji. Zemlji kojoj je učinjena nepravda, a koja ne klonu niti ustuknu. Njenim stanovnicima koji poslaše najmilije u hladni planinski zagrljaj. I vođi njenih boraca što zamijeni prolazno za vječno, Hattabu...



Negdje duboko u brdima Kavkaza sjedili su mudžahidi u krugu vojnog logora objedujući, dok se žar prigušene vatre ogledala u njihovim zjenicama. Vjetar im se poigravao sa dugim kosama, a uvehlo lišće je lepršavo opadalo sa krošnje iznad njih. Nestrpljivo su očekivali najavljenu poštu.
Svakog od njih zebnja je štipala za srce zbog neizvjesnosti redaka pisanih rukama njihovih majki, supruga, najmilijih... Nije bilo lahko ostaviti ih van svoje zaštite.

U ovakvim prilikama veliku ulogu odigravali su njihov tevekul i spremnost za žrtvu na Allahovom putu. Istina, niko od njih nije ostavio svoje porodice nezbrinute i bez nekog muškarca od bliže rodbine da se brine o njima, ali ipak to nisu bili oni.Iz razmišljanja ih prenu neka neobična galama unutar Hattabovog šatora.

Već su se svi digli na noge, kada do njih dotrča jedan od braće mudžahida. Ozbiljnog i blijedog lica im saopšti da je Hattab upravo prešao u vječnu kuću.

U prvi mah ova vijest bljesnu među njima kao munja kada para nebo svojom silinom. Ostavila ih je zbunjene i nijeme svojim iznenadnim pojavljivanjem, a onda kao grmljavina, koja je uvijek prati, začuše se tekbiri i uzvici: "Svi smo Allahovi i njemu se vraćamo!" Bili su zatečeni viješću o smrti njihovog vođe.
Media
Offline
Datum: Uto, 08 Apr 14, 10.38.53 | Tema Broj: # 2
Tema: «685»
Zlatni Član
Još kao sedamnaestogodišnjak uključio se u borbu protiv Rusa u Afganistanu. Nakon toga je četrnaest godina prkosio nevjerničkim vazdušnim i kopnenim snagama po raznim destinacijama. Četrnaest godina slušao je odjeke granata, čija je pratnja bila kiša gelera kojima je zasipan. Nimalo zastrašen tim smrtonosnim horom, lomio je kičmu tada najvećoj vojnoj sili.

Bivajući stalno prvi u napadu, svako je očekivao da pogine od rane zadobijene u prsa. No, svi su se zgledali kada čuše da je ubijen muklo, spletkom i iza leđa; pismom koje je došlo naslovljeno na njegovo ime. Snažni otrov unutar koverte, kojeg su spravljali u tajnim ruskim labaratorijama, djelovao je čak pri samom njegovom dodiru, a smrt je nastupala već u prvim djelićima minute.

Drugačije i nisu mogli. Želja njegovih neprijatelja da ga vide okovanog i poniženog, mučenog i zlostavljanog do smrti ostala je osujećena. Njega, koji je volio smrt na Allahovom putu više od dunjaluka i svega što je na njemu, Allah je počastio dopuštajući da njegovu dušu preuzmu blagi meleki dok ga okružuju braća po vjeri. Odani u svojoj ljubavi spram njega i poštovanju prema njegovom životu, kojeg je u potpunosti uskladio sa islamskim principima.

Ebu-Ammar među prvima otrča do šatora, pa kada ga ugleda tako opruženog na ćebetu, čučnu kraj njega. Izgled šehida je sam za sebe bio nadnaravna m'udžiza. Njihov spokojan izgled se uveliko razlikovao od iskeženih leševa izginulih Rusa. Nije bilo teško predpostaviti šta su to njihove duše gledale u trenutcima dok ih meleki trgaju iz njihovih tijela.

Ebu-Ammar se zagleda u šehidovo lice obasjano posljednjim zrakama zalazećeg Sunca. Glasovi oko njega su se utišavali dok je prizivao u sjećanje prizore iz svog dugogodišnjeg prijateljstva sa Hattabom. Vrijeme koje su proveli zajedno u Tadžikistanu, prije dolaska u Čečeniju, ponovo iskrsnu pred njim.

Rukom je prelazio preko ožiljka iznad njegovog lijevog oka. I najednom kao da začu huku podivljale rijeke Džejhun. Učinu mu se taj ožiljak kao riječno korito koje su mu njeni oštri talasi usjekli na licu. Ah, bili su to dani kada je džihad bio i samo njeno prelaženje.
Njena tamna boja zbog mnogobrojnih riječnih nanosa činila ju je još zlokobnijom.

Pomamna, nepredvidiva Džejhun, činila im se poput neke razjarene zvjeri koja se koprca svojim nekontrolisanim pokretima. Svaki val je mogao biti poguban po njihov mali čamac, sa kojim se neobazrivo poigravala. Baš kao kada radoznalo dijete uzme neku novu igračku, pa je prebacuje iz ruke u ruku.
Media
Offline
Datum: Uto, 08 Apr 14, 10.39.35 | Tema Broj: # 3
Tema: «685»
Zlatni Član
Njihove snage su bile na izmaku, a i nada da će ugledati obalu već se gubila, kada se začu Hattabov glas: "Braćo! Zar da nas porazi rijeka slabija od Tigrisa?! Prihvatite se čvrsto za vesla kao što je S’ad, radijellahu anhu, pritezao uzde svoga konja!" I najedanput, izroni pred njihovim očima čitava priča, koju im je Hattab slikovito opisao prošle noći, dok su pravili plan o prelasku ove rijeke.



Spremnost časnih ashaba da se izlažu opasnosti i žrtvi na Allahovom putu dovodila ih je do veličanstvenih podviga. Ovo je prouzrokovalo da se već u prvom hidžretskom stoljeću islam proširi nevjerovatno brzo. Njegov brilijantni trijumf ispunio je stranice prošlosti, bivajući tako neoborivim svjedokom o veličini muslimanske civilizacije kakvu ljudski rod nije upamtio.

Oni su činili sve od sebe da narodu koji je do tada živio u mraku nepravde i nasilja približe učenje koje je u sebi obuhvatalo sve što je potrebno za sretan i napredan život na dunjaluku i, naravno, na ahiretu. Bilo je naroda koji su im otvarali svoja srca, sretni što napokon mogu osjetiti blagodati islama koje su im nemilosno uskraćivali nepravedni vladari.

Ali u velikoj većini nailazili su na otpor i otvorenu prijetnju ratom. Muslimani se nisu ustezali ni od takve solucije, jer nikada nisu bili kukavice. Jedan od najljućih, a ujedno i najmoćnijih neprijatelja na koje su muslimani naišli su svakako bili Perzijanci.

Slučaj koji im je Hattab opisao desio se baš u ratu sa njima. S’ad ibn Ebi-Vekkas, je bio jedan od drugova Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Predvodeći svoju vojnu došao je ispred grada El-Medain od kojeg ga je dijelila još samo rijeka Tigris. Moćna u svojoj silini, drobila je kamenice koje bi joj se našle na putu. Pjenušala se i preljevala preko korita. Zvuk joj je bio nalik grmljavini, a boja poput tame noćnog neba. Strašno je bilo i pogledati je.

Međutim, S’ad, radijellahu anhu, je postrojio svoje ljude govoreći im: "Odlučio sam prijeći ovu nabujalu rijeku u želji da naš plan o napadu ne bude osujećen." Njegovi vojnici bez razmišljanja pristadoše te smjelo zagaziše u vrtloge Tigrisa.

Ubrzo se njena površina nije mogla nazrijeti zbog mnogobrojnosti konjanika koji su uporno gazili ponašajući se kao da hode po najobičnijoj cesti.Perzijanci, koji su to sve posmatrali, ostali su zapanjeni prizorom koji je uveliko uzdrmao njihove redove.
Media
Offline
Datum: Uto, 08 Apr 14, 10.39.52 | Tema Broj: # 4
Tema: «685»
Zlatni Član
Nemoguće je bilo da nakon ove vizije izdignute iz riznica prošlosti iko od Hattabovih ljudi ostane ravnodušan. Uzeli su stvar u svoje ruke uzdajući se u Allahovu pomoć i olakšicu. Za nepunih pola sata bili su na drugoj strani. Onako mokri i izlomljeni, umorno su se povaljali po zemlji nedaleko od čamca.

Zapamtio je Ebu-Ammar Hattabov izgled toga dana. Radostan pogled, osmjehnuta usta, a kapljice vode koje su ostale sačuvane u njegovoj bradi svjetlucale su poput dragulja prelijevajuči se u duginim bojama. Zahvalno je digao ruke prema nebu i rekao: "Hvala Onome koji nas je pomogao, kao što je davno još pomogao S’adu i njegovoj vojni!"

Uspješno su prešli jednu prepreku, ali ova prelijepa zemlja je bila puna poteškoća. Nakon Džejhune dolazila su brda nikad viđena do tu u Tadžikistanu. Desetine kilometara njihovih nepremostivih vijenaca ostavio je ovaj čovjek iza sebe.
Njegova prsa osnažena takvim poduhvatima zatezala su košulju, čak i dok mu je tijelo ležalo na smrtnoj postelji. Ebu-Ammar gotovo ne povjerova da je u njima zanijemio zvuk njegovog hrabrog srca.

Provuče mu prste kroz bradu, brižno češljanu ledenim vjetrovima, koji su zavijali probijajući se kroz ispreplitane krošnje Čečenskih šuma. Sjeti se on kako su ih te krošnje uvijek zaklanjale od čistine kako bi previjali ranjene poslije bitki. Skoro svaka njihova akcija bila je teoretski teško izvodljiva. Ali uostalom, zar i čitav ovaj rat nije bio definisan kao utopija i propast? Bilo je lahko uočljivo da se Ruska vojna sila ponajviše plašila ovakvog gerilskog načina borbe.

U prvoj etapi rata u Čečeniji odigravale su se frontalne borbe gdje su teritorijalne granice bile jasno ucrtane. Ali sada, u ovoj drugoj ratnoj etapi kada su Čečeni lišeni svoga prava da slobodno organizuju otpor, Rusi su trpili daleko veće gubitke. Napadani su sa raznih strana, uvijek neočekivano i iznenada.

Jedna od akcija se odigrala u uskom kanjonu, kojim je imao da prođe neprijateljski konvoj sa municijom i teškim naoružanjem. Hattab je odredio braću koja su, zaogrnuta noćnom tminom, na putu postavili mine na daljinsko aktiviranje. Nakon toga povukli su se u šumu iznad puta čekajući na konvoj.

Prvi transporter pojavio se u ranim jutarnjim satima kada se zora još nije u potpunosti ni raširila nebom. Odjeknula je snažna eksplozija koja je uništila gusjenicu prvog oklopnog vozila zaustavivši kolonu. Hattab i Ebu-Ammar protu-oklopnim raketama uništišli još dva vozila sa začelja

konvoja, što je ujedno bio i dogovoreni znak za početak bitke prsa u prsa. Ruski konvoj se našao u klopci jer nije mogao naprijed, a i put za povlačenje je bio zakrčen. Sa strana su mu se popriječile strme litice prepune skrivenih mudžahida naoružanih protuoklopnim raketnim bacačima.
Media
Offline
Datum: Uto, 08 Apr 14, 10.40.23 | Tema Broj: # 5
Tema: «685»
Zlatni Član
Put se zavio gustim dimom, a detonacije su zaglušivale sluh. Granate koje su prevozili su se aktivirale u unutrašnjosti kamiona. Jato gelera koje je bilo namjenjeno da raskomada muslimanska tijela ovaj puta se obrušilo na same dželate. Zapaljeni vojnici su iskakali iz oklopnjaka. Zastrašujuća

slika bila je jako slična prizoru kojem su čečenski mudžahidi već prisustvovali nakon što su im granate razrušile domove. Preživjeli članovi porodica su ovako istrčavali, živi zapaljeni i osakaćeni. Samo ovaj puta umjesto djece i žena, tamo na putu, izgarali su zlotvori, uništavajući se na svoj način sopstvenim oružijem.

Sve što se odigravalo nakon toga odvijalo se nevjerovatnom brzinom koja je onemogućavala da ovakve akcije ikada budu detaljno opisane. Čak i oni koji su učestvovali u njima prisjećali bi se tek ponekih detalja. Sve je teklo spontano, jer su u takvim trenutcima ljudski instikti vođeni hrabrim srcima odrađivali svoje.

Većina bi ustuknula u ovakvoj situaciji, ali oni koji su ovom ratu pristupili na Allahov poziv nisu znali za uzmak. Njih šejtan napušta, sramotno, bježeći sa bojnog polja još sa prvim ispaljenim metkom. Umjesto njega mudžahide okruže meleki, a smirenost i spokoj zavlada njihovim dušama. Srca im se osnaže, a ruke dobiju preciznost vođene Allahovim usmjeravanjem.

"Vi njih niste ubijali nego Allah, i nisi ti bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio, da bi vjernike lijepom kušnjom iskušao, - Allah zaista sve čuje i sve zna." (El-Enfal, 17)

Nakon što se i posljednji pucanj utiša, muslimanski borci se povukoše u šumu ostavljajući iza sebe jasan dokaz budućim pokoljenima. Muslimani ne pobjeđuju svojom snagom niti brojnošću, njih čini pobjednicima njihov iman, čvrsta vjera u Uzvišenog Allaha, i čuvanje Njegovih granica.

Konvoj je bio potpuno uništen sa skoro nikakvim gubitcima na strani mudžahida. No, Hattab je ipak odložio dalje povlačenje dok se ranjena braća propisno ne zbrinu. On im je, svakom pojedinačno, svojom rukom dezinficirao rane zamotavajući ih u čiste zavoje. Mogao si mu na licu primjetiti tragove patnje zbog onoga što ih je zadesilo.

Zbližio se on sa tim mladićima još od prvog dana dolaska u Čečeniju, kada je dobio težak zadatak da organizuje otpor u toj zemlji sa samo petnaest ljudi na raspolaganju. Toga dana, priđe mu jedna starica i pokloni svoj mantil u želji da ih na taj način pomogne protiv Rusa. Nije mogao da ne zaplače ganut njenim postupkom. Odlučnost toga naroda zaista je bila začuđujuća. A on se, kada bi dani postali hladniji, uvijek viđao u tom mantilu.

Ebu-Ammaru dođe da zaplače od nekog unutrašnjeg osjećaja, ali umjesto toga samo mu steže desnicu osakaćenu na Allahovom putu. Sve do danas, ona nije gubila ništa od svoje snage i preciznosti. Mogla je sa sigurnošću nišaniti neprijatelja i usmjeravati skupe projektile ka definitivnom pogotku pokretnih ciljeva.Steže mu desnicu, selameći se sa njime posljednji puta. Ustade i ustupi mjesto drugima koji su željeli da ga vide...
Media
Offline
Datum: Uto, 08 Apr 14, 10.43.37 | Tema Broj: # 6
Tema: «685»
Zlatni Član
Uputi se ka logorskoj vatri i sjede ispod drveta čija je krošnja već obukla odjeću tuge. Čudno kako oktobarske, crvene i žute, boje gube svoju živost u ovo doba godine. Udubio se u svoj svijet tišine dok je lišće šumilo iznad glave došaptavajući mu jasno razumljive rime. Ove šume su imale toliko toga da saopće.

Do sada nije razmišljao o tome, ali ovaj puta odluči da ih posluša. Niko ne može iskrenije i upečatljivije predočiti stvarnost onoga što se odigravalo ovdje, do oni koji svojim životima krenuše u susret neizvjesnosti. Po prvi puta umoči pero u mastilo krvi šehidske.



Po bijelom papiru padoše vrele riječi koje spržiše veo neistine satkan oko ove zemlje i njenih stanovnika. Stvarnost mudžahida odjeknu planetom. Kroz ispisane mu retke ukazaše se hladni čečenski predjeli. Proviriše ratnici iz svojih skloništa svjedočeći o nepravdi koja ih je mobilisala.

Krvnici priznaše svoje zločine i okrenuše okrvavljene dlanove svijetu. Detonacije granata otrijezniše omladinu. Progovoriše nijemi svjedoci užasa, a patnja nevinih ureza se u historiju.Ebu-Ammar zadovoljan što ne dopusti zaboravu da izbriše tragove koje ostavi iza sebe ratnik sadašnjice napisa i sljedeće stihove o toj čečenskoj sablji islama:
Islamic Forums » Qadr Media » Ostale Teme » Ratnik sadašnjice...
Page 1 of 11
Search:


Valid XHTML 1.0 Transitional
   
Iman Ba Blog Pozivuraj.com

„O vjernici, namaz obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite.“ (EI-Hadždž, 77.)
"I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz strahopoštovanja prema Njemu; On šalje gromove i udara njima koga hoće - i opet oni raspravljaju o Allahu, a On sve može." (Ar-Ra'd, 13.)