POSLANSTVO ILJASA

Narod Iljasa je ogranak sinova Israilovih koji su bili nastanjeni u gradu Ba’lbeku čiji narod je obožavao kip Ba’la.

Tom narodu Allah, dželle šanuhu, šalje poslanika koji ih poziva u vjeru u Allaha i Iljas kaže svome narodu: “Zar se ne bojite Allahove kazne i prijetnje zbog neizvršavanja Njegovih naredbi i kršenja Njegovih zabrana? Zar ćete obožavati kip Ba’la, a ostaviti robovanje Allahu koji je sve stvorio? A bog dostojan robovanja je samo Allah, 'azze ve dželle: “Vaš Gospodar i Gospodar vaših predaka.“

Ali, taj narod je nijekao ono u što ih on poziva, to nisu prihvatili i njihova kazna je bila na dunjaluku i na ahiretu, izuzev onih koji su bili iskreni vjernici. Allah, dželle šanuhu, spominje lijepim spomenom Iljasa jezikom poslanika koji dolaze poslije njega, jer je on bio od iskrenih vjernika. Na ovaj način ga Kur’an spominje:

“I Iljas je bio poslanik.

Kad on reče narodu svome: “Zar se ne bojite?

Što se Ba’lu klanjate, a najljepšeg Stvoritelja ostavljate,

Allaha, Gospodara svoga i Gospodara vaših predaka drevnih?“ - oni ga lašcem nazvaše i zato će, sigurno, u vatru svi oni biti bačeni, samo neće oni Allahovi robovi koji su Mu bili odani,

I sačuvasmo mu spomen u naraštajima kasnijim:

“Nek je u miru Iljas!“

Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine,

a on je bio rob Naš, vjernik.“ (Es-Saffat:123-132)

Nije potpuno sigurno da je njegov narod bio nastanjen u tom gradu, a kaže se da je Ba’la ime žene koju su obožavali mimo Allaha.

KAZIVANJE O JUNUSU

Junus poziva ka Allahu: Nejneva u Mosuluje bila glavni grad Ašurija. To je bila najbogatija i najveća zemlja toga vremena, čija je vlast bila najraširenija u području Azije. Njena raskoš i bogatstvo je učinilo da bude u zabludi i u griješenju. Stanovnici Nejneve su obožavali kipove i kazna ih je slijedila, ali im Allah, dželle šanuhu, iz Svoje milosti šalje poslanika Junusa koji ih poziva ka tevbi i vjeri u Allaha, subhanehu ve te’ala. Oni su bili ustrajni u svome nevjerstvu i neprihvatanju istine i Junus im zaprijeti kaznom koja će ih zadesiti nakon izvjesnog vremena.

Junus je smatrao da je on obavio svoju dužnost dostave objave koju mu je Allah, dželle šanuhu, naredio i on srdit zbog njihove neposlušnosti i upornosti u nevjersrvu napusti to mjesto. Njegovo napuštanje grada je bilo bez Allahova izuna, a on je smatrao damu Allah, dželle šanuhu, to neće uzeti za zlo. Junus je išao dok nije stigao do obale mora. Tu vidje lađu spremnu za plovidbu i on zatraži od vlasnika lađe da se i on ukrca sa ostalim putnicima.

Junus u utrobi ribe

Lađa je zaplovila i kada dolazi na otvoreno more, Allah, dželle šanuhu, šalje olujni vjetar koji je učinio da valovi sa svom jačinom udaraju o lađu kojoj je prijetio potop. Putnici i mornari se uplašiše i rekoše da među njima ima neko ko je mnogo zgriješio. Oni se između sebe dogovaraše da bace kocku, pa na koga bude pala, izbaciće ga u more. Oni baciše kocku i ona je pala na Junusa, Allahova poslanika, koji ih je obavijestio o sebi.

Ljudi odbiše da ga bace u more smatrajući ga dobrim čovjekom za kojeg se ne može reći da griješi i pomisliše da je kocka slučajno na njega pala. Oni ponovo baciše kocku i ponovo iziđe na Junusa i on poče skidati svoju odjeću da se baci u more, ali oni odbiše. Ali, kada oni baciše kocku i po treći put, ona ponovo iziđe na njega, jer je Allah, dželle šanuhu, htio da bude tako sa njim. On bi bačen u more i Allah, subhanehu ve te’ala, mu posla veliku ribu koja ga proguta. Na to nam Kur’an ukazuje:

“I Junus je bio poslanik

i on pobježe na jednu lađu prepunu

i baci kocku i kocka na njega pade

i riba ga proguta, a bio je zaslužio prijekor.“ (Es-Saffat:139-142)

Put Junusova naroda

Kada Junus napušta svoj narod, oni se uvjeriše u kaznu čiji su predznaci već došli. Allah, dželle šanuhu, uli tevbu u njihova srca i oni se pokajaše za ono što su radili, obratiše se Allahu i plakaše i ljudi i žene i djeca. Oni vratiše pravo onome od koga su ga uzeli. To je bio strašan dan i Allah, dželle šanuhu, Svojom milošću otkloni kaznu od njih.

Kur’an spominje:

“Zašto nije bilo ni jednog grada koji je povjerovao i kome je njegovo vjerovanje koristilo, osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovom svijetu otklonili i život mu još izvjesno vrijeme produžili?“ (Junus:98)

Značenje ajeta je: kada bi svaki grad vjerovao, njegov iman bi mu koristio, ali niko nije vjerovao do Junusov narod; kada su oni povjerovali, Allah, 'azze ve dželle, otklanja kaznu i poniženje od njih na dunjaluku i daje im berićet do kraja života.

Spašenje Junusa i njegovo upućivanje svoga naroda

Kada riba proguta Junusa, Allah, subhanehu ve te’ala, je nadahnjuje da mu ne nanese zlo i on ostaje u ribi, tako da je pomislio da je to kraj njegova života. On pokrenu svoje tijelo i spozna da mu se ništa nije desilo i pade Allahu na sedždu i obratiMu se: “Gospodaru moj, ja se molim Tebi u mesdžidu kakvom se niko nije molio.“ On tu boravi nekoliko dana provodeći ih u ibadetu i veličanju svoga Gospodara. On priznaje da je učinio nasilje zbog onoga što je uradio i Allah, dželle šanuhu, prima njegovu dovu i nadahnjuje ribu da ga izbaci na pustu zemlju.

On izlazi iz utrobe ribe, bolestan i umoran. Allah, subhanehu ve te’ala, daje da poraste drvo koje pravi veliki hlad i ono zaštiti Junusa od sunca. On osta tu dok mu se ne povrati snaga. Nakon straha, njegova duša se smiri i Allah, dželle šanuhu, mu naredi da se vrati svome narodu. Njih je bilo više od sto hiljada i pozva ih u vjeru u Allaha, 'azze ve dželle. On izvrši Allahovu naredbu i posta od onih koji ukazuju na pravi put, a Allah opskrbi vjernike srećom i blagostanjem do kraja njihova života. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale,

sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kada će svi biti oživljeni,

i Mi ga izbacismo na jedno pusto mjesto, a on je bio bolan,

i učinismo da iznad njega izraste vriježa jedne tikve.

I poslasmo ga stotini hiljada ljudi, i više,

i oni povjerovaše, i njima dadosmo da do roka određenog požive.“ (Es-Saffat:143-148)

“I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti, - pa poslije u tminama zavapi. “Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! - a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!“ -

odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spasavamo vjernike.“ (El-Enbija’:87-88)

Činjenje ibadeta spašava u poteškoćama

U kazivanju o Junusu je pouka vjernicima da činjenje ibadeta u blagostanju dovodi do spasa u poteškoćama. Allah, subhanehu ve te’ala, nas obavještava da je Junus bio od onih koji su Allaha, 'azze ve dželle, veličali prije nego što ga je riba progutala i da je njegovo veličanje bilo razlog njegova spasa:

“I da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale,

sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kada će svi biti oživljeni.“

Riječima “od onih koji Allaha hvale“ želi se reći oni koji klanjaju. Junus je mnogo klanajo dok je bio u blagostanju, pa ga je Allah, subhanehu ve te’ala, spasio u poteškoći. A B. Abbas prenosi da mu je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, rekao: “Poučiću te riječima: “Čuvaj Allaha (Njegovu vjeru), Allah će tebe sačuvati; čuvaj Allaha (Njegovu vjeru), naći ćeš Ga ispred sebe; sjeti se svoga Gospodara u blagostanju, On će se tebe sjetiti u poteškoći.“

Zaborav na Allaha u blagostanju i okretanje glave od Njegove upute biva razlogom Allahova neprihvatanja dove u poteškoći. Zato Kur’an spominje faraona kako kaže u trenutku gušenja, a bio je od silnika i onih koji niječu Allaha:

“Ja vjerujem da nema boga, osim Onoga u koga vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam.“

I bi mu rečeno:

“Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?!“

Traženje utočišta kod Allaha u poteškoći

U kazivanju o Junusu je pouka vjernicima da zatraže utočište kod Allaha, subhanehu ve te’ala, i da se Njemu obrate u poteškoći kako bi je Allah, dželle šanuhu, otklonio od njega.

Junus se obraća svome Gospodaru, a bio je u utrobi ribe:

“Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! - a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!“

Junus opisuje svoga Gospodara: “Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si!“ - time on priznaje Allaha za svoga Gospodara koji je potpuno savršen i koji nema manjkavosti, a sebe opisuje: “a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!“ tj. sa ljudskom slabošću i nemogućnošću da izvršim svoju dužnost prema Gospodaru. To je priznavanje njegova grijeha i tevbe kako bi mu Allah, dželle šanuhu, otklonio poteškoću, i Allah, subhanehu ve te’ala, mu oprašta riječima: “Eto, tako Mi spasavamo vjernike“ -

Allah, dželle šanuhu, obećava vjernicima da će ih izbaviti iz poteškoća ukoliko Ga budu vjerovali i u Njemu tražili utočište, kao što je to Junus radio. Prenosi se od Sa’da ibn Vekkasa, od Resulullaha, sallallahu ‘alejhi wesellem, kaže: “Dovu Zunnuna u utrobi ribe:

“Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! - a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!“ nije nikada izgovorio rob musliman koji je u nevolji, a da mu je Allah nije primio dovu.“

KAZIVANJE O ZEKERIJJAU I JAHJAU

Zekerijjaupućuje dovu Allahu: Zekerijja je jedan od Allahovih poslanika. Svoj život je proveo u pozivanju ka Allahu i u službi Hramu svetom u Kudusu. Priželjkivao je da ga Allah, dželle šanuhu, opskrbi sa djetetom koji će nastaviti njegov put pozivanja ka Allahu bojeći se za svoj narod da ne zaluta. Znaci zablude su bili već vidljivi kod njegova naroda. On je ostario, a njegova žena je bila nerotkinja i sve je to gasilo njegovu nadu da će imati dijete.

Ali, Zekerijjaje vjerovao u Allaha, subhanehu ve te’ala, i znao je da ništa ne može spriječiti Allahovu moć. Jednog dana on uđe kod Merjeme, koja je bila i noću i danju u Hramu, i nađe kod nje hrane, pića i raznovrsna voća. On je upita odakle joj sve to, a ona mu odgovori da je to od Allaha, subhanehu ve te’ala, koji obskrbljuje onoga koga hoće bez računa.

Pošto je Zekerijjavidio Allahove jasne dokaze i Njegovo ukazivanje počasti Merjemi, to ga je nagnalo da se obrati svome Gospodaru dovom:

“O moj Gospodaru, ja sam ostario i oronuo, ove moje kosti su oslabile, kosa mi je osijedila i ja žudim da primiš moju dovu i da me opskrbiš djetetom.

Bože, ja se ne obraćam dovom Tebi iz pohlepe za dunjalukom ili želje samo za potomkom, već vidim svoje rođake kako su postali zli i ne mislim da će se pridržavati vjere i da će biti pravedni prema drugima nakon moje smrti. I pored toga što je moja žena nerotkinja,

Ti si kadar, moj Gospodaru, da primiš ovu moju dovu i da mi podariš dijete koje će me naslijediti u znanju i vjeri, i koji će naslijediti vlast porodice ‘Imranove, kojim ćeš Ti biti zadovoljan. Čitajte slijedeće ajete:

“I Gospodar njezin je primi lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o njoj brine Zekerijja . Kad god bi joj Zekerijjau hram ušao, kod nje bi hrane našao. “Odakle ti ovo, o Merjema?“ - on bi upitao, a ona bi odgovorila: “Od Allaha, Allah onoga koga On hoće opskrbljuje bez muke.“

Tu Zekerijjazamoli Gospodara svoga: “Gospodaru moj,“ - reče - “podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!“ (Ali ‘Imran:37-38)

“Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijja u,

kad je on Gospodara svoga tiho zovnuo,

i rekao: “Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedila, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao.

Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina.

da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš njime zadovoljan.“ (Merjem:2-6)

Radosna vijest o djetetu Jahji

Allah, dželle šanuhu, prima dovu Zekerijja a i šalje mu meleka koji ga raduje viješću da će mu Allah, subhanehu ve te’ala, podariti dijete kojem je izabrao ime Jahja. To je posebno ime koje niko prije nije imao i Allahov berićet je u njemu, on će vjerovati u Allahovu knjigu, gospodariti svojim narodom i kloniće se prohtjeva i strasti.

Zekerijjase iznenadio ovom viješću, jer je on ostario, a njegova žena je nerotkinja, pa mu bi rečeno da je tako Allah, 'azze ve dželle, htio i da je to Njemu lahko, a On je stvorio i Zekerijja a, a bio je ništa.

Tada se Zekerijjaobrati svome Gospodaru da mu da znak koji će mu ukazati da je njegova žena noseća i Allah, dželle šanuhu, mu da znak, a to je da on nije mogao govoriti tri dana sa ljudima i sporazumijevati se sa njima osim sa išaretima ruke, oka, glave ili tome sličnim. Allah, subhanehu ve te’ala, mu naređuje da Ga u tom periodu mnogo spominje i veliča ujutro i naveče, jer je on u mogućnosti da spominje Allaha, a Allah, dželle šanuhu, kaže:

“O Zekerijja , javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati.“

“Gospodaru moj“, - reče on - “kako ću imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?“

“Eto tako!“ - reče. Gospodar tvoj je rekao: “To je meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.“

“Gospodaru moj,“ - reče - “daj mi neki znak!“ - “Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati, a zdrav ćeš biti.“

I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na znanje: “Hvalite Ga ujutro i naveče!“ (Merjem:7-11)

“I dok se on u hramu stojeći molio, meleki ga zovnuše: “Allah ti javlja radosnu vijest: rodiće se Jahja, koji će u Allahovu knjigu vjerovati, i koji će prvak biti, i čedan i vjerovjesnik, potomak onih dobrih.“

“Gospodaru moj,“ - reče - “kako ću imati sina kad me starost oprhvala, a i žena mi je nerotkinja?“ “Eto tako“, - reče On - “Allah čini ono što on hoće“.

“Gospodaru moj,“ - zamoli on - “daj mi neki znak!“ “Znak će biti“ - reče - “što tri danas ljudima nećeš moći govoriti, osim znakovima. I često spominji Gospodara svoga i hvali Ga krajem dana i izjutra!“ (Ali ‘Imran:39-41)

Poslanstvo Jahjaa i njegove osobine

Allahova volja se ostvarila i Zekerijja ova žena postade noseća, nakon čega rodi sina Jahjaa. Allah, dželle šanuhu, mu daje oštroumnost, razumijevanje i naređuje mu da čita Tewrat i da radi po njemu. Od malehna mu Allah, subhanehu ve te’ala, daje znanje u vjeri i razumijevanje šer?jatskih propisa. Iz Svoje milosti Allah, 'azze ve dželle, mu daruje blagost i nježno srce, čisti ga od prljavih stvari i čini ga bogobojaznim i pokornim Allahu koji nikada nije učinio grijeh u svome životu.

On čini dobročinstvo i poslušan je svojim roditeljima, nije se oholio, već je bio ponizan. Kod Allaha on ima lijep spomen, spas i sigurnost da ga zlo ne snađe još od njegova rođenja, na času smrti i na danu kada bude proživljen, Danu obračuna. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!“ - a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio

i nježnost i čednost, i čestit je bio

i roditeljima svojim bio je dobar, i nije bio drzak i nepristojan.

I neka je mir njemu na dan kada se rodio i na dan kada je umro i na dan kada bude izmrtvih ustao!“ (Merjem:12-15)

KAZIVANJE O MERJEMI I ROĐENJE EL-MESIHA

Stepen Merjeme kod Allaha: ‘Imran, otac Merjemin, je bio ugledan čovjek među sinovima Israilovim. Njegova žena je bila nerotkinja i ona se sa svom odanošću obrati Allahu, 'azze ve dželle, da joj pokloni sina i zavjetova Mu se da će ako joj daruje sina, svoje dijete predati na pokornost Njemu, u službu Njegova svetog hrama.

Allah, dželle šanuhu, prima njenu dovu i ona osjeti plod koji se miče u njenoj utrobi i ona rodi kćerku, a žensko dijete se nije davalo u službu hrama, kao što je to slučaj sa muškom djecom. Ona se zahvaljuje Allahu na Njegovu daru i daje joj ime Merjem, te upućuje Allahu dovu da je zaštiti, nju i njene potomke, od šejtana prokletog. Ona ispuni zavjet koji je dala Allahu i ostavi Merjem u hramu, a Allah, dželle šanuhu, primi lijepo njenu Merjemu sa zadovoljstvom i dade da bude odgajana u čednosti i dobroti.

Po vanjštini se zaključuje da je ‘Imran umro dok je Merjema bila mala. Time ona gubi skrbnika i njena mati je daje u hram, a oni koji su se brinuli o hramu raziđoše se po pitanju njena skrbnika koji će dalje voditi brigu o njoj, te baciše kocku i ona pade na Zekerijja a, muža njene tetke, koji je smjesti u mihrab u koji niko do njega nije smio ući.

On joj je ukazivao na ispravni ibadet i bio je ustrajan u tome. Iznenadilo ga je ono što je vidio kod nje; kada god bi ušao, našao bi hranu kod Merjeme koju joj on ne bi donio, a ostali ljudi nisu imali takvu hranu. Pitao bi je odakle joj to, a ona bi mu odgovorila da je to od Allaha koji opskrbljuje koga hoće, bez računa:

“Kada Imranova žena reče: Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome ja zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš!“

poslije ona, kada je rodila, reče: “Gopodaru moj, rodila sam žensko“,- a Allah dobro zna šta je rodila -, “a muško nije kao žensko; nadjela sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.“

I Gospodar njezin je primi lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o noj brine Zekerijja . Kad god bi joj Zekerijjau hram ušao, kod nje bi hrane našao. “Odakle ti ovo, o Merjema?“ - on bi upitao, a ona bi odgovorila: “Od Allaha, Allah onoga koga On hoće opskrbljuje bez muke.“ (Ali ‘Imran:35-37)

Kur’an ukazuje na mimoilaženje koje je nastalo među čuvarima hrama koji bacaše kocku radi skrbništva o Merjemi:

“To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli ko će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali.“ (Ali ‘Imran:44)

Meleki donose radosnu vijest Merjemi

Kada je Merjema postala zrela osoba posvetila se ibadetu kao ni jedna žena toga vremena. Na njoj su bili očiti znaci bogobojaznosti i zato se njoj javljaju meleki sa radosnom viješću da ju je Allah, subhanehu ve te’ala, odabrao iznad drugih:

“I kada meleki rekoše: “O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio.

O Merjema, budi poslušna svome Gospodaru i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj!“ (Ali ‘Imran:42-43)

Meleki je, takođe, obavještavuju da će joj Allah, subhanehu ve te’ala, podariti dijete koje će stvoriti sa riječi: “Budi!“ i ne na uobičajeni način rođenja. Tome djetetu je ime El-Mesih, Isa sin Merjemin, kojeg je Allah, subhanehu ve te’ala, uzdigao na dunjaluku, dao mu ugled i čast, a i na ahiretu veliki stepen, a on je od bliskih Allahovih odabranika.

Allah ga je odlikovao na dunjaluku time što mu je dao moć govora još kao djetetu u kolijevci i taj govor je bio pun mudrosti i kada on odrasta njegov govor se ne razlikuje od onoga koji je kao dijete govorio, a Allah, dželle šanuhu, ga je učinio od dobrih.

Merjema se začudila kako da ona ima dijete, a djevica je koja se nije udavala. Meleki je obavještavaju da Allah, dželle šanuhu, sve može i kada On želi da nešto bude, kaže: “Budi“ - i ono bude.

“I kada meleki rekoše: O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime će mu biti Mesih, Isa sin Merjemin, biće viđen i na ovom i na onom svijetu i jedan od Allahu bliskih;

on će govoriti ljudima još u kolijevci, a i kao odrastao, i biće čestit“, -

ona reče: “Gospodaru moj, kako ću imati dijete kad me ni jedan muškarac nije ni dodirnuo?“ - “Eto tako“, - reče -, “Allah stvara ono što On hoće. Kada nešto odluči, On samo to rekne: Budi! - i ono bude.“ (Ali ‘Imran:45-47)

To je život Merjeme o kojem nam Kur’an govori, njeno rođenje, odgajanje, život u hramu, te njena trudnoća. Iz toga vidimo da je njen život od samog početka, još dok je bila u utrobi svoje majke, bio okružen čistoćom i ibadetom.

Ona odrasta u čistoj sredini i sve je to prethodilo velikoj stvari, Allahovom izboru nje da bude majka djetetu koje će se roditi na neuobičajeni način. Sve ono što je nju okruživalo i sav njen život je dokaz koji otklanja svaku sumnju.

Džibril i Merjema

U skladu sa službom hrama i ibadeta u njemu, Merjema je bila odvojena od ljudi i odvoji se u istočnom dijelu hrama gdje je ibadetila. Dok je bila u ibadetu, Allah, subhanehu ve te’ala, joj posla Džibrila koji joj se pokaza u ljudskom obliku. Kada ga Merjem ugleda, pomisli da je čovjek koji joj želi nanijeti zlo i reče mu: “Ja se utječem Allahu od tvoga zla i tražim utoku kod Njega da mi sačuva čednost i čistoću.

Ako se bojiš Allaha, onda se udalji od mene!“ Džibril joj reče da on nije čovjek kako ona smatra, već melek koga Allah, dželle šanuhu, šalje da joj podari dijete koje će biti od dobrih i bogobojaznih, a koje će biti odgajano u dobru i berićetu. Merjem se začudi onim što je čula od Džibrila i upita ga kako da ona ima dijete, a nije je dodirnuo muškarac, niti je ona od razvratnica.

Džibril joj odgovori da je stvar onakva kakvuje predočio, a Allahu je stvaranje djeteta bez oca lahka stvar i to će biti dokaz velike Allahove moći i milosti, a sve to je Allahova odredba.

“I spomeni u Knjizi Merjemu: kad se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla

i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se pokazao u liku savršeno stvorena muškarca.

“Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!“ - uzviknu ona.

“A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga“ - reče on - “da ti poklonim dječaka čista!“

“Kako ću imati dječaka“ - reče ona - “kad me ni jedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!“

“To je tako!“ - reče on. “Gospodar tvoj je rekao: “To je Meni lahko, i zato ga učinismo znamenjem ljudima i znakom Naše milosti. Tako je unaprijed određeno!“ (Merjem:16-21)

I Allah, dželle šanuhu, kaže:

“A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo.“ (El-Enbija’:91)

Kada pogledamo u ajet o rođenju Isaa bez oca, vidjećemo da nam ukazuje na veliku stvar, a to je potvrda Allahove moći koja nije ograničena zakonom povoda i uzroka koje mi uočavamo u ovome vidljivom svijetu.

Neki uzimaju stvaranje Isaa bez oca kao dokaz njegova božanstva, a drugi će naći u tome razloga da optuže Merjemu i da posumnjaju u postojanje Mesiha. Svima njima se Allah, dželle šanuhu, obraća:

“Isaov slučaj u Allaha je isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: “Budi!“ - i on bi.

Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj! (Ali ‘Imran:59-60)

Nema sumnje da je stvaranje Adema čudnije od stvaranja Isaa. Isa je stvoren od žene, od svoje vrste; dok je je Adem stvoren od prašine.

Nošenje Isaa i njegovo rođenje

Merjema je zanijela od trenutka kada je u nju puhnuo melek Džibril. Nema sumnje da je ona mislila da djevica ne može nositi dijete i da se porodi, a da nema muškarca. Zato se ona uznemiri i poboja se za sebe, želeći da se osami i ona se odvoji na udaljeno mjesto kako bi bila prikrivena od ljudskih pogleda.

Kada je nastupilo vrijeme porođaja, osvojiše je porođajni bolovi i ona se skloni pod palmu, nasloni se na nju i tada pomisli da će na nju biti bačena velika ljaga i zaželi da joj je došao smrtni čas prije ovoga ili da je bila ništa kako se ne bi spominjala. Ubrzo ju je obuzela Allahova milost i Njegova briga i ona ču glas Džibrila kako je iz blizine doziva umirujući je da joj je

Allah, dželle šanuhu, zagarantovao opskrbu, a ona treba samo da potrese palmino stablo i pašće svježe hurme koje će ona jesti, a piće se sa izvora koji će pored nje teći i Džibril je pouči da ne odgovara onome koji je kori i pita odakle joj dijete koje nosi, već da kaže išaretom: “Ja sam se zavjetovala Milostivome da ću šutiti.“

“I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje.

I porođajni bolovi prisiliše je da dođe do stabla jedne palme. “Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!“ - uzviknu ona.

I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: “Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče.

Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe,

pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, ti reci: “Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas neću ni s kim govoriti.“ (Merjem:22-26)

Isa govori u bešici

Kada se Merjem porodila, ode svome narodu i to bi iznenađenje, kako za one koji su poznavali koliko se ona posvetila ibadetu, tako i za druge. To je bilo začuđujuće za sve, jer su znali da je ona djevica i da nije imala muškarca. To ih je navelo na optužbu, jer protiv nje imaju osnovu i dokaz u koji nema sumnje. Merjema se u svemu tome pridržavala Džibrilova vasijeta, šutjela je.

Ona im pokaza na dijete u bešici, tražeći od njih da mu se obrate. Njihova srdžba se poveća prema njoj smatrajući da se ona ismijava sa njima, jer dijete u bešici ne govori. Ali, Isa im odgovori riječima koje potvrđuju čistoću njegove majke. Allah, dželle šanuhu, mu je dao moć govora i on reče: “Ja sam Allahov rob, On će mi dati Indžil i odabrati me poslanikom, i učiniće me blagoslovljenim, onim koji će poučavati dobru.

On mi naređuje obavljanje namaza i davanje zekata dok sam živ, i dobročinstvo mi naređuje prema majci, i da ne budem drzak prema ljudima i da se Njemu ne suprotstavljam. Allahov mir je nada mnom na dan kada sam rođen, i na dan kada umrem i na dan kada budem proživljen. O tome nam Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I dođe ona s njim narodu svome, noseći ga. “O Merjemo“, - rekoše oni - “učinila si nešto nečuveno!

Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.“

A ona im na njega pokaza. “Kako da govorimo djetetu u bešici?“ - rekoše.

“Ja sam Allahov rob“ - ono reče -, “meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti

i učiniće me, gdje god budem blagoslovljenim, i narediće mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem,

i da majci svojoj dobar budem, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan.

I neka je mir nada mnom na dan kada sam rođen i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustao!“ (Merjem:27-33)