Ishak, ‘alejhisselam, je sin Ibrahima i njegove žene Sare. Iz njegove loze nastaju Benu-Israil (sinovi Israilovi), a prvi među njima je njegov sin Jakub, ‘alejhisselam.
Poslanstvo je bilo u oba Ibrahimova potomka, kao što kaže Kur’an:
“I Mi smo mu Ishaka i Ja’kuba poklonili i potomcima njegovim vjerovjesništvo i Knjigu dali...“ (El-Ankebut:27)
Kur’an govori o poslanstvu Ishaka, koji je od dobrih, blagoslovljenih, a meleki raduju Ibrahima:
“I obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i čovjekom dobrim, i blagoslovili smo i njega i Ishaka; a među potomcima njihovim ima vjernika i nevjernika očitih.“ (Es-Saffat:112-113)
Allah, dželle šanuhu, govori i o J?’kubovom poslanstvu obraćajući se Resulullahu, s?llallahu ‘alejhi wesellem:
“Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, I J?’kubu i unucima, i Isau i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Dâvudu smo dali Zébur.“ (En-Nisa’:163)
Život Ishaka i J?’kuba
Kur’an ništa ne spominje iz života Ishaka, niti iz života njegova sina J?’kuba, osim što je spomenuto o gubitku njegova sina Jusufa i onoga što je vezano za taj događaj, a pomenuto je u kazivanju o Jusufu.
Ono što spominju sljedbenici knjige: kršćani i Jevreji, vidimo iz slijedećeg:
Pošto je Ibrahim osjetio kraj svog života želio je da oženi svoga sina iz svoga plemena i zato šalje slugu u Harran, u Iraku, da dovede djevojku za njegova sina. Ibrahim nije želio da se njegov sin oženi iz plemena Ken’an koje ne poznaje Allaha, dželle šanuhu, i koje je strano njegovu plemenu.
Sluga odabire unuku od brata Ibrahima koja mu rađa dva blizanca. Jedan od njih je J?’kub kojeg nazivaju i Israil.
J?’kub je imao četiri žene sa kojima je imao dvanaestero djece. Priča se da je živio 180 godina.
Esbat
Tim imenom se nazivaju djeca J?’kubova, njih dvanaest, kao i njihova djeca.
Sebt je jevrejsko pleme i svako od djece J?’kuba je otac Sebta Benu-Israil. Svi Benu-Israil vode porijeklo od dvanaest J?’kubovih sinova.
Iz jednog od esbata potiču poslanici: Musa, Harun, Iljas i Jese’.
Iz drugog: Dâvud, Sulejman, Zekerijja , Jahja i ‘Isa.
Iz trećeg potiče Junus.
Od Jakubove djece Allah, dželle šanuhu, odabire Jusufa za poslanika.
Kazivanje o Jakubu i Jusufu, alejhimesselam (I dio)
Kada je Ishak, alejhisselam, dosegao muževno doba njegov otac Ibrahim, alejhisselam, je počeo razmišljati o ženidbi svoga mlađega sina. Vjerovatno zbog toga što među njegovim sljedbenicima, što su bili uz njih, nije pronašao adekvatnu djevojku i što sina svoga nije želio ženiti iz nekog od susjednih plemena, on se odlučio da svoga sina oženi iz mjesta Haran. Allah najbolje zna kako je bilo ali mi osnovano možemo pretpostaviti da je Ibrahim, alejhisselam, opunomoćio jednoga od svojih drugova da ode u Haran i među tamošnjim djevojkama isprosi nevjestu za Ishaka, alejhisselam.
Kada je izaslanik stigao u dotično mjesto on se, kao istinski vjernik, na dragoga Allaha oslonio po pitanju odabira nevjeste, tako da je, došavši do bunareva iz kojih su se stanovnici Harana opskrbljivali vodom i zatekavši tamo određeni broj djevojaka koje su crpile vodu, Allahu dragom uputio dovu da u slučaju da je među njima buduća Ishakova, alejhisselam, nevjesta istu prepozna tako što će ona, kada je zamoli za vodu, pristati da ga napoji vodom i to ne samo njega već i njegove deve, iako će on vodu tražiti samo za sebe.
Tako je on prišao bunaru i zamolio prisutne djevojke da mu dadnu vode. Sve su se, postiđene, brzo udaljile, osim jedne koja je stidljivo, ali ipak odlučno, pristala i dala mu da se napije vode iz njene posude. Nije joj bilo teško da nakon toga, sama od sebe, napoji i njegove deve. To je bio više nego očevidan znak, još više pojačan i time što je djevojka bila veoma čestita i lijepa.
Zvala se Rebeka i bila je kćerka Batuela. Ibrahimov, alejhisselam, izaslanik je otišao njezinom ocu i objasnio mu svrhu svoje posjete. Batuel je bio izuzetno počašćen time što je njegova kći zaprošena za Ishaka, alejhisselam, jer je Ibrahim, alejhisselam, važio za najuglednijeg i najbogatijeg čovjeka u čitavoj regiji. Njegova radost je još više porasla kada je izaslanik rastovario svoje deve i pokazao im bogate darove namijenjene porodici Ishakove, alejhisselam, nevjeste. Dogovor je na obostrano zadovoljstvo brzo sklopljen i izaslanik se sa Rebekom i njihovom pratnjom uputio nazad ka Ibrahimu, alejhisselam.
Vjenčanje je obavljeno uz veliko veselje čitave zajednice. Ishak, alejhisselam, i njegova žena su se voljeli i bili veoma sretni jedno uz drugo, ali su ipak bili izvijesno vrijeme na kušnji jer nisu mogli imati djece. Ta kušnja je okončana kada je Ishak, alejhisselam, ili pak Ibrahim, alejhisselam, (nije nam poznato koji od njih dvojice, ali to ovdje doista nije bitno) Allahu dragom dovu uputio nakon čega je Rebeka rodila dva sina blizanca. Stariji je dobio ime El Ajs (Ezav) a mlađi Jakub.
Godine su prolazile u mnogobrojnim Allahovim blagodatima Ibrahimovim potomcima, dječaci su zdravo rasli i napredovali,... a onda dođe trenutak kada je Jakub, alejhisselam, morao na duže vrijeme napustiti svoj dom.
Izvori kitabija (judeo-kršćanski spisi) hoće nas uvjeriti da je Jakub, alejhisselam, na prevaru izvukao od svoga oca blagoslov za sebe, a koji je Ishak, alejhisselam, namjeravao dati svome starijem sinu El Ajsu. Tako je on, po ovim izvorima, prevarivši ostarjeloga oca uzeo bratovljevo pravo i to je razbjesnilo El Ajsa. Majka njihova, u strahu da El Ajs u bijesu ne ubije Jakuba, alejhisselam, svome mlađem sinu savjetuje da se skloni u Haran kod njezina brata Labana tako da je on krenuo tamo i napustio svoj dom.
Ovako govore Kitabije.
A mi ovakvo kazivanje nikako ne možemo prihvatiti zbog toga što je Jakub, alejhisselam, Allahov odabranik i vjerovjesnik, a nezamislivo je takve stvari pripisivati Allahovom vjerovjesniku. Njega je, dakle, odabrao dragi Allah, Gospodar svih svjetova i počastio ga time da bude nakon svoga oca Njegov poslanik i vjerovjesnik:
I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha, klanjali, Mi mu (Ibrahimu) Ishaka i Jakuba darovasmo, i njih obojicu vjerovjesnicima učinismo (19:49);
I Lut mu jedini povjerova! A Ibrahim reče: "Ja se selim onamo kuda mi je Gospodar moj naredio, jer je On, uistinu, silan i mudar." I Mi smo mu Ishaka i Jakuba poklonili i potomcima njegovim vjerovjesništvo i Knjigu dali, a njemu na ovom svijetu lijep spomen sačuvali, a na onome će, doista, jedan od onih dobrih biti (29:26,27).
Navedeni ajeti sasvim jasno kazivaju da je Jakub, alejhisselam, kod dragoga Allaha odabran kao jedan od Njegovih vjerovjesnika, odnosno da je dragi Allah, Gospodar svih svjetova, Svemilosni, Samilosni prijatelju Svome, Ibrahimu, alejhisselam, darovao Ishaka, alejhisselam, kao mlađega sina i Jakuba, alejhisselam, kao unuka.
Odavde je bez ikakve sumnje jasno da je Jakub, alejhisselam, svoj blagoslov dobio od Gospodara svoga, i nije mu bilo potrebno da ga traži od oca svoga. Isto tako, svakome je jasno kako je varanje staroga oca i uzurpiranje prava rođenoga brata jedan nemoralan čin i nezamislivo je da takvu stvar učini jedan Allahov odabranik i vjerovjesnik.
Prema tome, na ovome mjestu izražavamo našu duboku odlučnost u negiranju svih biblijskih iskaza koji mubarek ličnosti jednoga Allahovog vjerovjesnika pripisuju podli čin prevare vlastitoga oca i nemoralni čin uzurpacije prava rođenoga brata.
Koji je bio sevep koji je nagnao Jakuba, alejhisselam, da napusti svog oca i krene ka Haranu to nam nije poznato, ali je ovdje bitno samo to da se on našao na tome putu. Kad ga je zatekla noć Jakub, alejhisselam, se zaustavio i pripremio za konak. Uzeo je jedan obližnji kamen, stavio ga ispod glave i zaspao. Tada je usnio san u kome je vidio stepenice između neba i zemlje kojima je silazio i penjao se veliki broj meleka. Usnio je takođe i Gospodara svoga pa mu bi objavljeno: ''Ja sam Allah; nema drugoga boga osim Mene.
Ovu Svetu zemlju Sam dao u naslijeđe tebi i tvome potomstvu. Ja sam uz tebe i čuvam te dok se ne vratiš na ovo mjesto, pa ću od njega učiniti kuću gdje ćeš Mi ibadet činiti''. Kad se probudio, još uvijek ustreptao od velike radosti, on se zavjetovao Allahu, Gospodaru svome da će na tome mjestu napraviti Njegov Hram i da će izdvajati desetinu od svega onoga što mu On podari. Kamen koji je bio pod njegovom glavom je obilježio uljem kako bi ga kasnije mogao prepoznati. To mjesto je nazvao ''Betel'' što znači ''Allahova kuća''.
Stigavši u Haran Jakub, alejhisselam, se smjestio u kući svoga daidže Labana. Laban je imao dvije kćeri Leu, koja je bila starija i Rahelu. Allahova Milost učinila je da se rodi iskrena ljubav između Jakuba, alejhisselam, i mlađe Labanove kćeri Rahele. Kad je Jakub, alejhisselam, zaprosio Rahelinu ruku, Laban je svoj pristanak uvjetovao time da mu mora sedam godina čuvati stoku.
Tako se Jakub, alejhisselam, obavezao da ostane narednih sedam godina u kući svoga daidže čuvajući njegovu stoku. Nakon što je dogovor sklopljen Laban je organizirao vjenčanje i napravio veliku gozbu. No, on je bio čovjek koji je imao mudrosti ali ne i prave vjere koja bi tu mudrost usmjerila u pravcu čestitosti i dobronamjernosti, tako da ju je znao iskoristiti da prevari druge u svoju korist. To se desilo i ovog puta.
Laban je iskoristio povjerenje koje je Jakub, alejhisselam, gajio prema njemu, pa mu je, iako su se bili dogovorili za Rahelu, po noći uveo stariju kćer Leu. Kitabije kažu da ga je prije toga i opio vinom, a dragi Allah najbolje zna kako je bilo. Uglavnom, Jakub, alejhisselam, se narednog jutra probudio sa Leom pored sebe. Kad je zatražio objašnjenje od Labana ovaj mu je odgovorio da je tako moralo biti radi lokalnog običaja da se mlađa kćerka ne može udati prije starije.
Ali, ova spletka nije mogla izmijeniti ono što je bilo zapisano u Allahovoj Knjizi po kojoj je upravo Raheli sudbinom bilo određeno da bude majka Jūsufu, alejhisselam, pa je tako Laban sklopio novi ugovor sa Jakubom, alejhisselam, i dao mu i svoju mlađu kćerku za ženu uz uslov da on po isteku prvih sedam godina ostane još narednih sedam čuvati njegovu stoku. Laban je bio radostan zbog ''dobro'' urađenog posla jer je dobio savjesnog i čestitog radnika na dugogodišnji rad, a bez velike plate, pa je svakoj od kćeri poklonio po jednu ropkinju. Lei je poklonio Zelfu a Raheli Belhu, ali ih one pokloniše svome mužu.
Tako se zbilo da je Jakub, alejhisselam, oženio i Leu i Rahelu i za to radio četrnaest godina u Labanovoj kući. Kasnije će Allahov Zakon zabraniti da čovjek istovremeno bude oženjen sa dvije rođene sestre, ali je tada, očigledno, takav brak bio dozvoljen. Nakon što je ispunio oba ugovorena roka, Jakub, alejhisselam, ostade još šest godina raditi za svoga daidžu tako da je on u Haranu ukupno proveo, kako nam predaje kažu, dvadeset godina.
Za to vrijeme rodilo mu se dvanaest sinova i jedna kćerka. Lea mu je rodila sinove Rubila (Rubena), Šimuna, Levija, Judu, Izhara (Jisakara), Zebulona i kćerku Dinu. Rahela mu je rodila sinove Jūsufa i Benjamina. Belha, bivša Rahelina ropkinja, mu je rodila sinove Dana i Neftalija, a Zelfa, bivša Leina ropkinja, sinove Džada i Ešira.
Nakon dvadesetogodišnjega boravka u Haranu došlo je vrijeme da se Jakub, alejhisselam, vrati svome ocu Ishaku, alejhisselam. Tada je došlo na red pitanje podjele imetka između Labana i njegovih sinova sa jedne strane i njegovog zeta Jakuba, alejhisselam, i njegove čeljadi sa druge strane. Dogovoriše se da sačekaju još jednu godinu i da Jakub, alejhisselam, uzme sve šarene mladunce koji se ojanje i ojare u tom periodu, a svi ostali mladunci da ostanu Labanu i njegovim sinovima.
Ali, ponovo dođe do spletke jer Labanovi sinovi tajno iz stada izdvojiše sve ovnove i jarce koji su bili šareni kako se ne bi ojanjilo niti ojarilo nijedno šareno mladunče. Međutim, dragi Allah, plemeniti i uzvišeni Gospodar svih svjetova iznad je svih spletki i On ne dozvoljava da se ostvare lukavstva podmuklih, tako da je Jakub, alejhisselam, dobio
Objavu da nabere zelenih prutova badema i kestena i, možda, još nekih vrsta drveta, te da ih potom oguli i stavi u vodu gdje se stoka pojila. Bijaše to čudo koje je Allah dragi podario Svome vjerovjesniku jer je tim postupkom došlo do toga da su, ako ne svi mladunci onda najveći broj njih, te godine bili šareni.
Tako je Jakub, alejhisselam, dobio mnogo sitne stoke i uz to još dosta krupne stoke i drugoga imetka. Laban je sam sebi morao priznati da je ovoga puta nadmudren, pa se, mada mu je bilo krivo, ipak pomirio sa takvom raspodjelom.
Na putu povratka u svoj rodni kraj Jakub, alejhisselam, je doživio jedno tajnovito, ali i veoma interesantno iskustvo od velikoga značaja. Naime, jedne noći on se malo udaljio iz logora i susreo je, sasvim iznenada, jednog snažnog i lijepog mladića. Iz nekog razloga (ovdje nam zaista nije bitno kojeg) njih se dvojica započeše hrvati i baš u momentu kad Jakub, alejhisselam, pomisli da je savladao neznanca, ovaj ga je snažno zakačio po bedru i tako mu uganuo zglob u kuku radi čega je čitavoga života malo hramao na tu nogu.
Ta povreda nije mogla umanjiti veliku snagu Jakuba, alejhisselam, pa se on hrabro nastavio hrvati sa isto tako snažnim neznancem i to je potrajalo sve dok zora nije zarudila. Tada je nepoznati mladić zatražio prekid ovog odmjeravanja snaga[1] tako da su prestali. Nepoznati mladić je rekao Jakubu, alejhisselam, da ubuduće treba koristiti ime Israil (Izrael).
Kada je Jakub Israil, alejhisselam, začuđen svime što mu se te noći desilo, upitao neznanca ko je on i kako se zove, ovaj je iznenada nestao i on shvati da je to bio melek u ljudskom liku koji mu je prenio poruku od dragoga Allaha. Od tada je Jakub, alejhisselam, koristio i ime Israil. Od njegovih dvanaest sinova potiče dvanaest plemena, potomaka Ishakovih i Ibrahimovih, alejhimesselam, koji se svi jednim imenom zovu Benu Israil (Potomci Israilovi) ili kraće rečeno Israilćani (Izraelćani).
Vrativši se u svoj kraj[2] u svetoj zemlji Ken'an on se, Allahovom milošću, ponovo susreo sa ocem Ishakom, alejhisselam, i bratom El Ajsom. To je bio veoma dirljiv susret pun najlepših osjećaja i emocija, sličan onome koji će Israil, Jakub, alejhisselam, doživjeti nekoliko desetina godina kasnije kad se bude ponovo susreo sa sinom Jūsufom, alejhisselam.
Čim je formirao svoje domaćinstvo na zemlji svojih predaka, Jakub Israil, alejhisselam, je, moguće dobivši i Objavom uputu od dragoga Allaha, ponovo otišao na ono mjesto koje je prije dvadesetak godina nazvao Betel i pronašao onaj uljem obilježeni kamen. Riječ je o brdu Moria u Jerusalemu, jednome od svetih Allahovih mjesta na Zemlji gdje se nalazi i Časna stijena (Sahra).
Tu je Jakub, alejhisselam, sagradio mesdžid Bejtul-makdis ili Mesdžidul-aksa, kako je ovo mubarek zdanje u Kur'anu imenovano. Ta Israilova, alejhisselam, građevina bit će kasnije srušena, ali će Bejtul-makdis, sveti Allahov Hram na istome mjestu biti ponovo sagrađen od strane njegova potomka Sulejmana, alejhisselam, koji će tu smjestiti Zavjetni kovčeg Benu Israila, a takođe će, mnogo stoljeća kasnije, sa istoga mjesta Resulullah, Muhammed, alejhisselam, krenuti na svoje nebesko putovanje, Mir'adž.
Zaista je onaj, ranije pomenuti, san jedan veliki Allahov dar Jakubu Israilu, alejhisselam, ali i velika pouka svima nama jer je moguće da je baš na tom mjestu postavljena, voljom dragoga Allaha, najkraća veza između Zemlje i nebesa, put kojim meleki silaze na Zemlju radi obavljanja zadataka kojima su zaduženi. Naše su pretpostavke, a samo dragi Allah, Sveznajući istinu zna.
Kad je Ishak, alejhisselam, dočekao trenutak svoga preseljenja na ahiret, oba sina su ga ukopala u špilji Makpela pored oca Ibrahima, alejhisselam, i majke hazreti Sare. U vjerovjesništvu ga je naslijedio Jakub Israil, alejhisselam, koji je, prirodno, postao novim vođom zajednice.
Njegovi sinovi su živjeli pored njega, zasnivali svoje porodice i dobivali brojno potomstvo. Tako se počeo razvijati Allahov odabrani narod Benu Israil, narod kojega je uzvišeni Gospodar uzdigao nad sve ostale narode[3] i Svojom mudrošću, kao što smo ovdje već naveli, podijelio ih na dvanaest plemena prema Israilovim sinovima koji su njihovi rodočelnici.
Benu Israilu je, dragi Allah zna zašto, sudbinom bilo određeno da više stotina godina žive izvan svoje domovine, u Misiru (Egiptu)
Njihov prelazak iz Ken'ana u Misir vezan je za Jakubova, alejhisselam, sina, Jūsufa, alejhisselam.
„O vjernici, namaz obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite.“ (EI-Hadždž, 77.) "I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz strahopoštovanja prema Njemu;
On šalje gromove i udara njima koga hoće - i opet oni raspravljaju o Allahu, a On sve može." (Ar-Ra'd, 13.)
Tema: 
