Prema mišljenju većine islamskih učenjaka, ova bitka se odigrala pete godine po Hidžri, uz razilaženje među njima oko mjeseca i dana u kojem se desila. Imam El-Buhari u svom Sahihu bilježi da je Nafi’ rekao da ga je Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, obavijestio da ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio prilikom smotre na dan



Uhuda, a imao je tada četrnaest godina. Na dan Hendeka ga je, prilikom smotre, prihvatio (da učestvuje u borbi), a imao je tada petnaest godina. (Sahihul-Buhari, broj 4098) El-Bejheki, Ibnul-Kajjim, Ez-Zehebi i Ibn Hadžer to objašnjavaju time da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, prilikom

Bitke na Uhudu bio na početku četrnaeste godine, a prilikom Bitke na Hendeku na kraju petnaeste godine, iz čega proizlazi da se Bitka na Hendeku odigrala pete godine po Hidžri, jer se, po konsenzusu uleme, Bitka na Uhudu desila treće godine po Hidžri. (El-Umeri, Es-Siretun-Nebevijjetus-sahiha)

Razlozi bitke

Mušrički pohod na Medinu je samo jedna u nizu brojnih epizoda oružanog sukoba između mekkanskih mnogobožaca i muslimana. Obje strane su živjele u stanju konstantnog međusobnog sukoba te im stoga nisu bili potrebni posebni razlozi za svaku pojedinu bitku. Međutim, u ovom slučaju postoje faktori koji su direktno utjecali na ovaj pohod. Naime, uprkos velikim gubicima koje su im mušrici nanijeli u

Bitki na Uhudu, muslimani su i dalje bili vojno vrlo aktivni te su konstantnim patroliranjem oko medinskog područja držali pod svojom kontrolom trgovački put na relaciji Mekka – Šam, čime je kurejšijska trgovina i dalje bila ugrožena. Stoga su Kurejšije željele napasti muslimane u Medini kako bi ih potpuno uništili, ali takvo nešto nisu mogli uspješno izvesti sami, te su tražili plemena voljna da s njima stupe u vojni savez radi ostvarenja navedenog cilja.

To se poklopilo sa željom poglavara Benu Nadira, koji su iz Medine protjerani na Hajber, da se osvete muslimanima, te su i oni sa svoje strane tragali za arapskim plemenima s kojima bi se urotili protiv Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernika. Preko jedne svoje delegacije, koju su poslali u Mekku, stupili su u kontakt sa kurejšijskim vođama. Židovska delegacija obećala je da će učestvovati s njima u borbi protiv muslimana, te su pohvalili njihovu vjeru i ubjeđivali ih da je bolja od islama.

Tim povodom Allah, dželle šanuhu, objavio je: “Zar ne vidiš one kojima je dat dio Knjige kako u kumire i šejtane vjeruju i o onima koji ne vjeruju govore: ‘Ovi su na ispravnijem putu od onih koji vjeruju.’” (En-Nisa’, 51) Židovi iz plemena Benu Nadir također su kontaktirali sa plemenom Gatafan te im obećali dati polovinu jednogodišnjeg roda s hajberskih polja i plantaža ako se priključe savezu. (El-Umeri, Es-Siretun-Nebevijjetus-sahiha)

Pripreme za odbranu

Čim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dobio informacije o namjerama mnogobožačkih snaga da napadnu muslimane u Medini, sazvao je sastanak sa utjecajnim ashabima kako bi raspravili plan odbrane. Na tom sastanku Selman el-Farisi iznio je ideju da se iskopa hendek (kanal, jarak) i tako spriječi ulazak neprijatelja u grad.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio je tu ideju i nakon obilaska terena oko Medine, precizno odredio rutu na sjevernoj strani Medine na kojoj će se izvršiti kopanje kanala, a to je od brdašca El-Mizad prema Zubabu do kule Ratidž. Ovo je bio odličan izbor jer je jedino sjeverna strana Medine bila otkrivena i samo s te strane neprijatelj je mogao prodrijeti u grad.

Sa svih drugih strana Medina je imala prirodnu zaštitu i s tih strana nije postojala bojazan od neprijateljskog upada: sa južne strane nalazila se visoravan sa mnoštvom gusto zasađenih palmovika koji su izgledali kao neprobojna ograda; sa istočne strane nalazilo se krševito brdo Vakim, a sa zapadne krševito brdo El-Vebra, ova dva brda bila su prirodne tvrđave. Sa jugoistočne strane muslimanima su leđa štitile utvrde židovskog plemena Benu

Kurejza, koji su imali sporazum sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, da nikoga ne podstiču i ne pomažu protiv muslimana. (Es-Sallabi, Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika) Dužina kanala iznosila je 5.000 laktova (oko tri kilometra), širina oko devet laktova, dubina između sedam i deset laktova. (dr. Rizkallah, Es-Siretun-Nebevijje fi du‘il-mesadiril-aslijje)

Mudžize Vjerovjesnika

Tokom iskopavanja kanala Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, njegov je Gospodar podario nekoliko mudžiza i to: nekoliko slučajeva uvećavanja količine hrane, nagovještenje da će Ammara ibn Jasira, radijallahu anhuma, ubiti nepravedna skupina i da će muslimani osvojiti Šam, Perziju i Jemen. Džabir b. Abdullah kazuje:

“Kopajući kanal naišli smo na jednu veliku stijenu. Ashabi su otišli Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekli: ‘Naišli smo na veliku stijenu’, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Ja ću sići.’ Oko stomaka mu je bio privezan kamen zbog gladi jer tri dana ništa nismo okusili.

Uzeo je kramp i njime udario po stijeni koja se sasula i postala prašina i pijesak. Nakon toga, rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, dopusti mi da odem kući.’ Kada sam došao kući, rekao sam supruzi: ‘Vidio sam na Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, nešto što ne mogu podnijeti. Imaš li išta za jelo?’ Rekla je:

‘Malo pšenice i žensko jare.’ Zaklao sam jare i samljeo pšenicu, stavio sam meso u lonac i otišao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Tijesto je već bilo nadošlo i meso u loncu gotovo se skuhalo. Rekao sam Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Pripremio sam malo hrane, pa dođi, Allahov Poslaniče, ti i povedi još jednog ili dvojicu.’ Pitao je: ‘Koliko ima hrane?’, a kada sam mu odgovorio, rekao je:

‘To je mnogo i ukusno.’ Zatim je rekao: ‘Kaži supruzi da ne skida lonac sa vatre i ne vadi kruh iz peći sve dok ja ne dođem.’ Potom je pozvao ashabe: ‘Idemo!’ Muhadžiri i ensarije pošli su sa njim. Ušao sam kod supruge i rekao: ‘Šta ćemo sad, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, doveo je muhadžire i ensarije?’ Rekla je: ‘Je li te pitao koliko ima hrane?’ Rekao sam:

‘Jest.’ Kazala je: ‘Neka uđu, ali neka ne prave gužvu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lomio je kruh i na njega stavljao meso i dodavao ashabima, podgrijavao je lonac i peć kada god bi uzeo nešto iz njih. Nastavio im je dijeliti kruh i meso sve dok se nisu najeli, a bilo je još ostalo. Rekao je mojoj supruzi: ‘Jedi ovo i podijeli drugima, jer ljudi su, zaista, gladni.’”

Dok su ashabi kopali kanal, pred njima se ispriječila ogromna stijena. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udario je tri puta po stijeni koja se rasula u parčad. Kada je udario prvi put, rekao je: “Allahu ekber! Dati su mi ključevi Šama! Tako mi Allaha, ovog trena gledam u njegove crvene dvore!” Zatim je udario drugi put i rekao: “Allahu ekber! Dati su mi ključevi Perzije! I tako mi Allaha, vidim bijeli zamak u Medainu!” A kada je udario treći put, rekao je: “Allahu ekber! Dati su mi ključevi Jemena! Tako mi Allaha, ovog trenutka sa ovoga mjesta vidim vrata San’e!” (dr. Ibrahim el-Ali, Sahihus-sire)

Odnos snaga i mjesta logorovanja vojski

Prema Ibn Ishaku, mušrička saveznička vojska brojala je 10.000 boraca, a muslimanska 3.000. Ibn Sa‘d navodi da su Kurejšije sa ruljom iz različitih plemena koja im se pokoravala, te sa nekim arapskim plemenima koja su pristala činiti ovaj mušrički vojni savez, krenuli iz Mekke sa 4.000 boraca, 300 konja i 1.500 deva, a u Merri Zahranu im se priključilo 700 boraca iz plemena Benu Sulejm. Ibnul-Dževzi na to dodaje još da je pleme Fezara učestvovalo sa 1.000 boraca, Ešdže’ sa 400 i Benu Murra sa 400. Sveukupno to je 6.500 boraca, a preostalih 3.500 činili su Benu

Esed i pleme Gatafan sa brojnim ograncima. (dr. El-Umeri) Kurejšije i plemena koja su došla s njima ulogorili su se u području zvanom Ruma između El-Džurufa i Zugabe, na mjestu gdje su se tokom kišnih dana slijevale vodene bujice s okolnih brda pa je nazvano Medžmeul-Esjal (doslovno: stjecište bujica), dok su se Benu Esed i pleme Gatafan, sa svojim ograncima, ulogorili u mjestu Zeneb Nakma pored Uhuda. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je brdo Sel’ svojim komandnim mjestom i vojnim logorom. (dr. Rizkallah)

Pouke i poruke

● Genijalnost Vjerovjesnikove, sallallahu alehi ve sellem, taktike i detaljno planiranje. Mušrička vojska bila je iznenađena kanalom koji su ugledali pred sobom jer u svom načinu ratovanja Arapi nisu poznavali takvu taktiku odbrane. Taj potez Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio je faktor iznenađenja koji je potpuno poremetio planove mušrika te je narušio njihovo jedinstvo i oslabio im borbeni moral, jer umjesto da već vode borbe po medinskim ulicama, mušrici su sada morali razmišljati šta da urade.

Muslimanska vojska nalazila se između brda Sel’ i hendeka. Ovo brdo bilo je izuzetno važan strateški položaj jer su iza njega počinjala medinska naselja, a ispred njega bio je hendek te su muslimanski borci bili zaštićeni od napada sleđa, a sa njega su imali dobar pregled naprijed ka hendeku i neprijateljskim položajima.

Pored svega toga, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je da žene, djeca, starci i oni koji nisu mogli učestvovati u borbi, borave u muslimanskim utvrdama gdje su bili sigurni od unutrašnjih neprijatelja. Briljantnost ovog poteza pokazala se kada je pleme Benu Kurejza odlučilo prekršiti sporazum te su pokušali napasti muslimanske porodice, ali nisu uspjeli provaliti u utvrde.

● Solidarnost Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, sa vjernicima i njegova neizmjerna ljubav i samilost prema njima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije se zadovoljio pružanjem moralne potpore ashabima koji su kopali kanal, nego je i lično učestvovao u kopanju, i to podnoseći najveći dio tereta, a kada mu je

Džabir, radijallahu anhu, ponudio da dođe na ručak sa nekolicinom bliskih saradnika, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pristao na drugo do da podijeli zalogaj sa svim ashabima koji su radili na kanalu, a Allah ga je onda nagradio veličanstvenom mudžizom. To nam govori da je bio primjer vođe koji sa svojim sljedbenicima dijeli i tegobu i blagostanje.

● Srca koja biju nepokolebljivim imanom savlađuju i najteža iskušenja. Ashabi su se odlikovali visokim borbenim duhom i čvrstim imanom, što im je davalo snagu da podnose tegobe koje su ih pogađale. Jedni druge su pjesmom bodrili na ustrajnost i izdržljivost.

● Materijalne mudžize koje su se desile Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a koje su vjerodostojnim lancima prenosilaca prenesene do nas, neporeciv su dokaz istinitosti njegovog poslanstva.

● Razlika između imana i nifaka. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obećao je muslimanima veličanstvene pobjede i osvajanja velikih carstava toga doba: osvajanje Šama, Perzije i Jemena, te da će blaga vladara tih zemalja pasti u ruke muslimana. To je obećao u vrijeme dok su muslimani trpjeli glad, bili iscrpljeni teškim radom na hendeku i živjeli u strahu od neprijatelja koji ih je držao pod opsadom.

Reakcija iskrenih vjernika bila je: “‘Ovo je ono što su nam Allah i Poslanik Njegov obećali, i Allah i Poslanik Njegov su istinu govorili!’ – i to im je samo učvrstilo vjerovanje i predanost.” (El-Ahzab, 22) A munafici su rekli: “Allah i Poslanik Njegov su nas samo obmanjivali kad su nam obećavali!” (El-Ahzab, 12)

● Sura El-Ahzab, od dvanaestog do dvadesetog ajeta, daje nam preciznu sliku mentalnog sklopa munafika. Ovi ajeti nas upoznaju sa riječima koje su govorili munafici tokom događaja vezanih za opsadu Medine, o tome kako su nastojali unijeti nemir među vjernike širenjem glasina i panike, o metodama kojima su se služili da bi izbjegli učešće u kopanju hendeka i u odbrani Medine.

Ti ajeti ukazuju na vječiti strah i nemir kojima su obuzeta munafička srca jer nemaju povjerenja u Allaha. Ajeti nam govore kako munafici u teškim situacijama prigovaraju Allahu na iskušenju koje im je dao, umjesto da Mu se skrušeno obrate i zamole Ga za pomoć.