Sta je to Kur’an ?

Nema sumnje da su se mnogi pitali: Šta je to Kur’an? Ta riječ, to ime, toliko puta spomenuto i citirano, u mnogim muslimanima raspiruje najljepše osjećaje, sjećanja i razmišljanja. Pa i pored toga što su muslimani pupčanom vrpcom vezani za Kur’an i što je on sastavni dio svakog momenta njihovih života, samo rijetki uspijevaju precizno i tačno govoriti o njemu. Ovaj tekst je pokušaj da se ukratko upoznamo s Kur’anom i ponovimo ono što je ranije naučeno.

Kur’an vlastito ime posljednje Allahove Objave ljudima, prema stavu jedne grupe islamskih učenjaka. Prema ovom stavu, Kur’an je ime koje nije izvedeno, nego je Allah, dž.š., Svoju posljednju Objavu tako nazvao – slično imenima ranijih objava – Tevrat, Zebur, Indžil. Neki drugi riječ „Kur’an“ deriviraju iz pojedinih glagola poput qare’e značenju „sakupiti“ ili od istog korijena u značenju „čitati“, ali aramejskog porijekla.

Značenje riječi Kur’an u smislu učenja i čitanja upućuje da je to knjiga koja će biti čitana i učenja, a zatim proučavana, a značenje „sakupiti“ upućuje na do da je Kur’an skup svih prijašnjih objava, kao i skup svega što je potrebno čovječanstvu u smislu upute do Sudnjeg dana. I zbilja, nema trenutka na zemlji a da neko ne uči Kur’an i svoje srce napaja sa najčistijeg izvora upute i mudrosti.



Kur’an je Allahov, dž.š., govor, objavljen Njegovom posljednjem poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s. Kur’an je mu’džiza (natprirodno djelo) izrazom i značenjem, a samo njegovo učenje predstavlja ibadet. Prenesen je (do nas) tevatur predajom (doslovno i precizno ga prenosi toliki broj ljudi da je nemoguće da su se složili u laži), zapisan je u zbirci, Mushafu od početka sure El-Fatiha do kraja sure En-Nas.

Navedena definicija sadrži nekoliko važnih detalja koje trebamo pojasniti. Najprije, Kur’an je Allahov, dž.š., govor. U njemu nema riječi Muhammeda, s.a.v.s., ashaba (njegovih savremenika koji su ga sreli) ili nekoga iz generacija poslije njih. To nisu riječi pjesnika ili govor nekog proroka. Kur’an je, dakle, Govor Gospodara svjetova! „A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.“ (En-Nisa’, 82.)

Objava Kur’ana počinje 610. godine. Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, je, naime, često razmišljao o tome da postoji samo jedan Bog, Stvoritelj Sunca, Mjeseca, Zemlje, neba i svih živih bića, i da svi ljudi trebaju samo Njega obožavati. On bi često napuštao rodnu Mekku i odlazio u pećinu na planini Hira. Tamo je volio biti sam, daleko od svih dunjalučkih misli i životne svakodnevice.

U svojoj četrdesetoj godini Muhammed, sallallahu alejhi we sellem je ponovo napustio Mekku da bi u se osamio u pećini i razmišljao o Stvoritelju. U posljednjoj trećini mjeseca ramazana, u jednoj od neparnih noći (lejletu’l-Qadr), Allah, dž.š., je počeo objavljivati

Svoju poruku čovječanstvu preko Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, šaljući Svoga izaslanika, plemenitog meleka po imenu Džibril. Taj melek se pojavio Muhammedu, sallallahu alejhi we sellem, u pećini i zapovijedio mu: „Uči, čitaj, proučavaj…“ Prvih pet ajeta sure El-’Aleq koji su objavljeni tom prilikom predstavljaju prvi imperativ u Božjoj objavi muslimanima. Poznati egipatski islamski učenjak i da’ija, Amr Halid, govoreći o samom događaju i početku objavljivanje Kur’ana kaže:

„Silazak objave Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, u pećini Hira ima više aspekata. Objava se dogodila na udaljenom i teško pristupačnom mjestu, a nije se dogodila u veličanstvenom dvorcu! Uzvišeni Allah želi nas podučiti da početak vjere opstoji na snazi razmišljanja i poslanice, a ne na vanjskim i prolaznim stvarima, koje nemaju vrijednosti, osim kod onih koji nemaju razuma i koji razumiju samo ono što je njima dostupno i vidljivo. Oni su daleko od shvaćanja svega onoga što ne mogu vidjeti…“

Kada kažemo da je Kur’an mu’džiza, mislimo na to da je kompletna njegova struktura, svaki harf, ajet i sura, izrazom i značenjem nešto što je nemoguće oponašati ili doći s nečim sličnim. Kur’an postavlja izazov pred sve one koji sumnjaju u to da je on od Allaha, dž.š., i kaže:

„A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite. Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje.“
(El-Beqare, 23-24.)

Naglašava se da je Kur’an jedina knjiga za muslimane koju je ibadet učiti (djelo služenja, robovanja Uzvišenom Allahu za koje se stiču posebne nagrade). Ova osobenost Kur’ana je podsticaj milionima muslimana koji uče Kur’an i nadaju se nagradi Uzvišenog Allaha iako ne znaju nijednu riječ arapskog jezika i vjerovatno ne razumiju, osim pomnog iščitavanja prijevoda, ono što uče. Uzvišeni Allah kaže:

„Oni koji Allahovu Knjigu čitaju i molitvu obavljaju i od onoga čime ih Mi opskrbljujemo udjeljuju, i tajno i javno, mogu se nadati nagradi koja neće nestati da ih On prema onome što su radili nagradi i još im iz obilja Svoga dâ, jer On mnogo prašta i blagodaran je.” (Fatir, 29-30.)

Prenosi se od Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: „Ko posluša učenje jednog ajeta Knjige Uzvišenog Allaha, bit će mu upisana dva dobra djela, a ko prouči jedan ajet bit mu će svjetlost na Sudnjem danu.“ (Hadis bilježi imam Ahmed u Musnedu.)

Abdullah ibn Mes’ud, poznati ashab Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, je rekao: „Traži srce u tri situacije: prilikom slušanja učenja Kur’ana, na mjestima gdje se čini zikr i stiče korisno znanje ili u trenucima osame, pa – ako tu ne nađeš tvoje srce, zamoli Allaha da ti podari srce jer ga nemaš.“

Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, je dosljedno, potpuno precizno i bez ikakvih izmjena ljudima prenosio svaki objavljeni harf, a oni su to pamtili i zapisivali na njima dostupnim materijalima. Imajmo na umu da je Kur’an čuvan na dva načina: učenjem napamet i zapisivanjem.

Ova metoda je onemogućila bilo kakve izmjene kur’anskog teksta. Kolika se pažnja posvećivala čuvanju Kur’ana i njegovom izučavanju možda najbolje govori činjenica da je u jednoj vojnom pohodu poginulo oko 70 hafiza Kur’ana (hafiz je osoba koja zna cijeli Kur’an napamet)!

Kad je Božiji Poslanik ostavio ovaj zemaljski život, Kur’an je bio potpuno napisan i potpuno sačuvan, samo nije bio u jednu zbirku ili cjelinu sakupljen i sabran. Ovo nije bilo ni moguće, jer da bi se to učinilo potrebno je bilo da prestane Objava dolaziti. Dok je Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, bio živ Objava je dolazila i ovako šta nije se moglo dogoditi. Samo nakon preseljenja Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, u vječni život, Božija

Objava se mogla u jednu zbirku sabrati. Na prijedlog drugog halife, hazreti Omera, iz bojazni da nakon gubitka velikog broja hafiza u spomenutoj bici ne uslijedi nešto slično ili da se radikalno smanji broj osoba koje su znale

Kur’an napamet, kao i zbog činjenice da Kur’an još uvijek nije bio sabran u jednu zbirku, Ebu Bekr, prvi halifa, pozvao je Muhammedovog, sallallahu alejhi we sellem, ličnog pisara, Zejda ibn Sabita, radijallahu anhu, koji je redovno pisao objavu kada bi dolazila Muhammedu, sallallahu alejhi we sellem, da se prihvati teškog, odgovornog i časnog zadatka sabiranja Kur’ana u jednu zbirku, što je on uspješno obavio.

Za vrijeme hazreti Osmana, trećeg halife, Kur’an je prepisan u nekoliko primjeraka koji su zatim preneseni u razne dijelove islamskog svijeta kako bi se otklonila svaka mogućnost pogrešnog učenja. Sve ovo je potvrda i pojašnjenje kur’anskog ajeta: „Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!“ (El-Hidžr, 9.)

Kur’an se sastoji od 114 sura (najbliži prijevod riječi „sura“ može biti „poglavlje“, ali je svakako nepotpuno i neprecizno jer se kur’anske sure potpuno razlikuju od poglavlja u nekom napisanom djelu, što je tema nekog drugog opširnijeg rada).

Sure su sastavljene iz ajeta čiji broj prelazi 6000 (u literaturi se, zbog različitih metoda brojanja ajeta, može naići preciziran broj 6236 ili 6666). Prva kur’anska sura je El-Fatiha. Svakoj suri dat je naslov koji ima simbolično značenje. Poglavlja nisu poredana po hronološkom redu (za kojeg se vjeruje da je redoslijed njihovog objavljivanja). Nakon uvodne sure El-Fatiha, Kur’an nastavlja najdužom, a završava najkraćim surama.