Iskreni iman u Allaha ima najveći uticaj na dušu čovjeka. On je nadopunjuje snagom kada se nad čovjekom nadviju musibeti i daje joj smiraj da opstane čvrsta pred svim nevoljama.
To se oslikava u J?’kubovom životu. On prima vijest o svome voljenom sinu da ga je vuk rastrgao. Ta vijest kida ljudsko srce, ali J?’kub u tom trenutku traži pomoć od Allaha, da ostane strpljiv, lijepom strpljivošću, i zato on govori: “Pa strpljivost je najljepša, od Allaha ja tražim pomoć protiv onoga što vi iznosite.“
J?’kub je potpuno predan vjeri u Allaha i kada njegovi sinovi traže Benjamina od njega da sa njima ide u Misir - a oni su ga već jednom prevarili i on nema u njih povjerenja - odgovara im riječima punim imanom i uvjerenjem u Allahovu pravednost i milost: “Allah je najbolji Zaštitnik i On je najmilostiviji.“
On se brani tevekkulom, a rezultat toga je pomirenje sa Allahovom odredbom. To vidimo u njegovom vasijjetu sinovima kojima oporučuje da ne ulaze na jednu kapiju u Misir, kako im zlo ne bi nanijeli, jer su oni iz Palestine, a bilo je neprijateljstvo između njih i Misira.
Ali, on im obrazlaže da on nije u stanju da otkloni od njih on što je Allah, dželle šanuhu, odredio: “A ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi.“
Zatim slijedi govor pun predanosti Allahu: “Moć pripada samo Allahu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju.“
J?’kub nam daje primjer da oslanjanje na Allaha mora da bude zajedno sa uzimanjem zakona uzroka i posljedica, opreznosti od zla, jer rezultati nečega dolaze na osnovu uzroka, a vjernik prihvata zakon uzroka i posljedice sa smirenoću sa onim što je Allah, dželle šanuhu, odredio.
Opreznost čovjeku daje snagu kada ga zadesi musibet.
Nesihat koji J?’kub daje sinovima smiruje njegovo srce i ne gubi se u tuzi misleći o nevoljama koje mogu zahvatiti njegovu djecu. I kada mu porodica zamjera na njegovoj brizi o Jusufu, on im odgovara: “Ja svoju tugu i jad svoj pred Allaha iznosim.“ Tu se vidi čvrstoća njegova imana i njegova jačina pred nedaćama. On svoju veliku tugu ne iznosi ljudima koji nemaju moć niti snagu, već je iznosi Allahu Milostivome koji je kadar od njega otkloniti njegov jad.
I kada se J?’kub obraća svojim sinovima prikazan je kao optimista, pun nade da će se ponovo sresti sa Jusufom i Benjaminom. U tom ajetu se opisuje duša vjernika koji ne gubi nadu u Allahovu milost. Očajavanje je nijekanje Allahovih blagodati i Stvoritelja tih blagodati, jer ono dovodi do sputavanja čovjekova života i volje za njim. A iman je veliki neprijatelj očajavanju, jer se vjernik nada Allahovoj milosti, a poslije poteškoće dolazi lahkoća.
Prvo i najvrijednije što nam islam ukazuje je Allahova jednoća (vahdanijjet). Onaj koji uči Kur’an vidjeće različite dokaze koji potvrđuju Allahovu jednoću, pobijaju širk i uvjerenja koja su pomiješana sa širkom.
Kada nam Kur’an kazuje o poslanicima spominje njihovo pozivanje naroda ka Allahu i napuštanje širka Njemu navodeći im jasne dokaze za to. Zato su kur’anska kazivanja o poslanicima jedan od načina usađivanja vjere u ljudsku dušu i iskorjenjivanja svega onoga što se sa tim kosi.
Jusuf spominje zatvorenicima da on nije izmislio vjeru, već da slijedi vjeru svojih predaka koje je Allah uputio ka ispravnoj vjeri, vjeri u Allahovu jednoću. To vjerovanje se ne mijenja kroz vrijeme, jer je neshvatljivo da Allah objavljuje poslaniku vjeru koja je različita od vjere drugih poslanika.
Jusuf postavlja pitanje da li je širk bolji od vjere u Allahovu jednoću. Mnoštvo božanstava muti čovjekov razum i vodi ga u praznovjerja, a to dovodi do razjedinjenja zajednice ljudi. Dok Allahov vahdanijjet oslobađa čovjeka od praznovjerja i ujedinjuje težnje ljudi koji imaju jedan cilj, a to je iskrenost u robovanju Allahu samo i u radu na tom putu.
Jusuf im ukazuje da oni obožavaju božanstva koja su rezultat njihovih ideja i koja su oni proglasili božanstvima, a za njih nemaju dokaza. Jedino Allah, dželle šanuhu, treba da se obožava, ali većina ljudi to ne zna slijedeći mišljenja onih koji su u zabludi.
Miješanje dva spola i štetnosti toga
U kazivanju o Jusufu imamo sliku žene koja zavodi čovjeka i koja je uporna u ostvarenju svoje želje.
Žena je slabašno stvorenje, ali sa svojom primamljivošću i zavođenjem čovjeka postaje jaka.
Ono što je dovelo vezirovu ženu da zavede Jusufa jeste njegova stalna prisutnost uz nju - koja ga želi, a on joj je zabranjen. On to odbija bojeći se Allaha, dželle šanuhu.
Osamljivanje čovjeka i žene daleko od nadzora porodice i društva dovodi do štetnosti u društvu i to ima loše posljedice i za čovjeka i za ženu.
Čednost Jusufa
Čovjekova strast ima veliku snagu pod kojom su pali velikani kroz historiju, ali pobijediti tu strast je ključ za postizanje stvarne veličine.
Vezirova žena koja se odlikuje ljepotom počinje da zavodi Jusufa, želeći da on udovolji njenoj želji. Jusuf- koji je u najboljim godinama mladosti, godinama u kojima se rađa velika strast i želja za ljubavlju, a pored toga on se nalazi u njenoj kući i njenoj vlasti - boji se da je ne povrijedi ako je odbije i u njemu se rađa i želja i strah. Stalno prisustvo uz nju rađa u čovjeku želju da udovolji njenom zahtjevu, ali je on podsjeća da ona treba da očuva svoj ugled i čast, tražeći da ga Allah sačuva i spominjući joj njenog muža kojeg on ne smije prevariti.
Ono što Jusufu još više povećava stepen jeste njegov stav pred svim ženama kada on odbija da učini blud i odabire zatvor, da živi kažnjen u zatvoru odbijajući život u strastima govoreći:
“Gospodaru moj, draži mi je zatvor od onoga čemu me one pozivaju.“
Nagrada za sabur
Čovjek je stvoren, a sa njim i njegove poteškoće koje se mogu prevazići samo saburom. Život Jusufa je pun poteškoća, i sve se to završava sa srećom i lijepim životom. Udaljenost od porodice, zavjera braće, život u zatvoru, sve to može da stvori očaj u čovjeku i da ga dovede do nijekanja istine i okretanja ka zlu. Ali, ništa od toga se nije dogodilo i on ostaje čvrst u svojoj vjeri, strpljiv u belaju, očekujući Allahovu milost koja će ga izvesti iz toga. On ostaje čvrst u vjeri poziva ka njoj dvojicu zatvorenika. Allah, dželle šanuhu, mu daruje da zna tumačiti snove i to biva povod njegova izlaska iz zatvora. A Allah, dželle šanuhu, kaže:
“... ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio - pa, Allah, uistinu neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.“ (Jusuf:90)
Jusuf, kojem je učinjeno nasilje boraveći nepravedno u zatvoru, odbija da iziđe iz njega sve dok se ne podigne optužba protiv njega, želeći da se otkloni od njega sve ono što mu je lažno pripisano. Tek nakon što je ispitan slučaj Jusufa i dokazana istina, on izlazi iz zatvora, kako se ne bi reklo da mu je poklonjena sloboda od vladara i kako se ne bi spominjalo da je on učinio zločin.
Sve je to povećalo ugled njemu kod vladara koji se uvjerava u njegovo znanje, poštenje i čistoću, te ga postavlja za ministra.
Oprost
Jusuf je bio u stanju da se osveti svojoj braći i da ih optuži za nešto kako bi ih kaznio, ali njegova plemenitost ga odvraća od osvete i onoga što bi većina običnih ljudi uradila.
On je posjedovao moć i vlast, ali on zlo uzvraća dobrim, daje im tovar više od cijene koju su platili i vraća im njihove stvari, a on je braći nepoznat. I kada su se braća uplašila njegove kazne, priznavaju svoju grešku, a Jusuf im prašta govoreći: “Ja vas sada neću koriti, Allah će vama oprostiti...“ (Jusuf:92)
Pravednost prema djeci
U prirodi djeteta je da osjeća ljubomoru i zavist prema djetetu kojem se više posvećuje ljubavi i pažnje od samog njega. J?’kub osjeća posebnu naklonost prema Jusufu, jer je u njemu vidio znakove nubuvveta, ali to dovodi do zavisti kod njegovih sinova koji mu nakon toga spremaju spletku. Zato J?’kub obavještava Jusufa da ne priča braći svojoj san kako mu ne bi naudili.
„O vjernici, namaz obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite.“ (EI-Hadždž, 77.) "I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz strahopoštovanja prema Njemu;
On šalje gromove i udara njima koga hoće - i opet oni raspravljaju o Allahu, a On sve može." (Ar-Ra'd, 13.)
Tema: 
