Priča o Jūsufu, alejhisselam, ispričana je dvanaestoj suri časnoga Kur'ana i nazvana je najljepšom pričom (ahsenil-qasas), koja je sastavni dio Kur'ana koji je i sam najljepše kazivanje (ahsenil-qasas). Iz prethodnoga jasno se vidi naša sklonost da kur'anski izraz ahsenil-qasas, koji se sa arapskog prevodi kao najljepša priča, ili najljepše kazivanje, ili najljepša pripovijest, razumijevamo u smislu da se, dakako, odnosi na čitav časni Kur'an, ali ujedno i posebno na konkretnu suru, a dragi Allah najbolje zna.
Prema tome, mišljenja smo da je dragi Allah pripovijest o životu Jūsufa, alejhisselam, imenovao najljepšom pripoviješću o veličanstvenim događajima iz zemaljske etape života jednoga od Njegovih miljenika i vjerovjesnika, događajima koji su puni svakojake ljepote i pouke, a, ponavljamo, On najbolje punu istinu o svemu zna. Njega, vječno hvaljen i slavljen neka je, molimo za oprost, nadahnuće i uputu.
Kako Allahov Govor uvijek u svemu mora imati prednost, a u imajući u vidu da je u ovoj suri ispričana najljepšim pripovijedanjem i u hronološkom redoslijedu haman čitava[4] životna priča Jūsufa, alejhisselam, mi i ne možemo imati drugoga izbora negoli da prvo priredimo dvanaestu suru Kur'ana u prevodu Besima Korkuta, da bi nakon toga pokušali da iznesemo neke naše impresije ove veličanstvene pripovijesti dragoga Allaha:
Jakub je pridavao svojoj dvojici sinova: Jusufu i Benjaminu prednost nad ostalima. Kur’an nam kazuje o Jusufovom snu, a J?’kub mu savjetuje da ga ne priča svojoj braći kako mu ne bi iz zavisti zlo nanijeli. Allah, dželle šanuhu, njega odabire za poslanika i poučava ga tumačenju snova. O tome nam govore slijedeći ajeti:
“Kada reče Jusuf ocu svome: “O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše“,
on reče: “O sinko moj, ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti ne učine kakvu pakost, šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj.
I eto tako, Gospodar tvoj će tebe odabrati, i tumačenju snova će te naučiti, i milošću Svojom tebe i J?’kubovu porodicu obasuti, kao što je prije obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. - Gospodar tvoj, zaista, sve zna i mudar je.“
U Jusufu i braći njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju.“ (Jusuf:4-7)
Zavjera protiv Jusufa
Jusufova braća su vidjela veliku J?’kubovu ljubav prema Jusufu i njegovu bratu Benjaminu koju otac nije njima poklanjao. Oni su sebe smatrali više jakima i korisnima svome ocu od njih dvojice i zbog toga su smatrali da otac griješi i da nije u pravu.
Između sebe su skovali zlo protiv Jusufa, da ga ubiju ili da ga ostave u nekom dalekom mjestu odakle se ne zna vratiti. Na taj način će oni pridobiti očevu ljubav, a oni će se pokajati zbog onoga što urade, a Allah, dželle šanuhu, će primiti njihovu dovu, a otac izvinjenje.
Složili su se na prijedlog jednog od braće da ga ne ubiju, već da ga stave u bunar pored kojeg prolaze karavane. Na taj način će putnici uzeti sa sobom Jusufa i udaljiti ga od oca.
Iz velike ljubavi prema Jusufu, J?’kub ga je čuvao sa sobom i nije se odvajao od njega. Oni odlaze do J?’kuba i potvrđuju mu svoju ljubav prema Jusufu, tražeći da ga pusti s njima da se igra. Oni mu garantovaše da će paziti na njega i da mu se ništa neće desiti. Iz ljubavi prema djetetu J?’kub ne mogaše, a da ne pusti Jusufu da se igra sa njima i trči. Allah, dželle šanuhu, kaže:
“Kada oni rekoše: “Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina. Naš otac, zaista, očito griješi.
Ubijte Jusufa ili ga u predio ostavite, - otac vaš će se vama okrenuti, i poslije toga ćete dobri ljudi biti.“
Jedan od njih reče: “Ako baš hoćete nešto da učinite, onda Jusufa ne ubijte, već ga na dno nekog bunara bacite, uzeće ga kakva karavana.“
“O oče naš,“ - rekoše oni - “zašto sumnjaš u naša osjećanja prema Jusufu? Mi mu zaista želimo dobro.
Pošalji ga sutra s nama da se zabavi i razonodi, mi ćemo ga, sigurno, sačuvati.“
“Biće mi doista žao ako ga odvedete, a plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili“ - reče Jakub.
“Kako će ga vuk pojesti, a nas ovoliko!“ - rekoše oni -, “mi bismo tada bili zaista izgubljeni.“
Po već skovanom planu braća ostavljaju Jusufa u bunaru, ali Allah, dželle šanuhu, učvrćuje Jusufovo srce ukazujući mu da će ga spasiti i da će svoju braću obavijestiti o onome što su oni radili, a oni će tada biti potrebni pomoći stajajući ispred njega.
Oni se vraćaju naveče i kroz plač su govorili ocu kako je vuk pojeo Jusufa dok su se oni natjecali u trčanju i gađanju. Oni su znali da im neće J?’kub vjerovati i donesoše košulju koja ja bila zamazana krvlju. Kada je otac pogledao košulju vidio je da to nije Jusufova krv, a ni košulja nije bila pocijepana. J?’kub reče da će se strpiti zbog nedostatka Jusufa i da će tražiti od Allaha pomoć da mu otkrije ono što oni kriju. Allah, dželle šanuhu, kaže:
“I kada ga odvedoše i odlučiše da ga bace na dno bunara, Mi mu objavismo: “Ti ćeš ih o ovom postupku njihovu obavijestiti, a oni te neće prepoznati.“
I uveče dođoše ocu svome plačući.
“O oče naš“ - rekoše - “bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo.“
I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. “U vašim dušama je ponikla zla misao“ -reče on - i ja se neću jadati, od Allaha tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.“
Izbavljanje Jusufa i prodaja njega vladarevomveziru
Jedna od karavana koja je išla za Misir, naiđe pored bunara, te poslaše vodonošu po vodu i kada on ubaci kofu u bunar Jusuf se zakači za uže i iziđe iz bunara. On se mnogo obradova Jusufu i reče: “O radosti!“ Oni sakriše Jusufa među stvari koje su namjeravali prodati i učiniše to dajući ga za male pare, kako ga ne bi pronašla njegova porodica.
Vezir ga kupi, a njegova žena Zulejha zatraži lijepo ophođenje sa njim, u nadi da ga posine. Kao što je Allah, dželle šanuhu, dao Jusufu udoban boravak kod vezira, dao mu je da raspolaže sa svim onim šta vezir posjeduje, a poučio ga je i tumačenju snova. A kada je odrastao Allah, dželle šanuhu, mu daje mudrost i znanje, a to je odlika čestitih Allahovih robova. Allah, dželle šanuhu, kaže:
“I dođe jedna karavana, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro svoje: “Muštuluk!“ - viknu on - “evo jednog dječaka!“ I oni su ga kao trgovačku robu sakrili, a Allah je dobro znao ono šta su uradili.
I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko dirhema; jedva su čekali da ga se oslobode.
I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče ženi svojoj: “Učini mu boravak prijatnim“ Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!“ I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova - a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.
I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.“ (Jusuf.19-22)
Allah, dželle šanuhu, je Jusufa obdario ljepotom koja biva uzrokom njegove nesreće. Zulejha, žena vezirova, gledala je u Jusufa pogledom žene, njeno srce se uznemirilo i osjećaji su se uzburkali. Ona ga je zavolila, ali on njoj nije pridavao važnost.
Ona je razmišljala kako da iskaže Jusufu ono što osjeća prema njemu, ali su je njeni osjećaji prevladali i u stanju slabosti ona počinje da ga zavodi, te traži od njega da joj uzvrati ljubavlju. Nakon što je sva vrata zatvorila, traži od njega da joj priđe, ali Jusuf traži utočište u Allahu da ga zaštiti od grijeha. On joj spominje i njenog muža koji mu je dao lijep boravak, ne bi li se ona osvijestila.
Njeno srce ostaje i dalje slijepo i biva uporna u svojoj namjeri. I on bi to učinio, jer mu je duša težila za tim, ali se sustegao od toga. Allah, dželle šanuhu, ga spašava od grijeha, jer je on od iskrenih robova.
Jusuf žuri prema izlazu, ali ga ona želi spriječiti u tome i dohvaća ga za košulju koju razdire. Ali, on uspijeva izići i u tom trenutku naiđoše na vezira pored vrata. Zulejha požuri da optuži Jusufa za pokušaj silovanja i nagovori vezira da pritvori Jusufa.
Jusuf se brani govoreći da je ona pokušala da prevari svoga muža, a da je on to odbio. I sud je potvrdio istinu, a vezir reče da je to ženska spletka. Vezir je želio da se to ne širi i zatraži od Jusufa da to prikrije, a ženi reče da traži oprosta od Allaha, aAllah, dželle šanuhu, kaže:
“I poče da ga na grijeh navodi ona u čijoj je kući bio, pa pozaključa sva vrata i reče: “Hodi!“ - “Sačuvaj Bože!“ - uzviknu on -, “vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti.“
I ona je bila poželjela njega, a i on bi bio nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao - tako bî, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.
I njih dvoje prema vratima potrčaše - a ona razdera straga košulju njegovu - i muža njezina kraj vrata zatekoše. “Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio da ženi tvojoj zlo učini“ - reče ona - “ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?“
“Ona je pokušala da mene na grijeh navede“ - reče Jusuf. “Ako je košulja njegova sprijeda razderana, onda ona istinu govori, a on neistinu,“ - primijeti jedan rođak njezin,
“a ako je košulja njegova straga razderana, onda ona laže, a on govori istinu.“
I kad on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: “To je jedno od vaših lukavstava, vaša lukavstva su zaista velika!
Ti, Jusufe, ostavi se toga, a ti traži oproštenje za grijeh svoj, jer si zaista htjela da zgriješiš!“ (Jusuf:23-29)
U gradu se među ženama počela širiti vijest o vezirovoj ženi i njenoj ljubavi premaslugi. Optuživali su je za to i smatrali su da je daleko od pravog puta.
Vezirova žena ču njihovo optuživanje, te odluči da im pokaže Jusufa da bi je shvatili i opravdali njen postupak. Ona žene ugosti i smjesti ih na udobno mjesto i one se naslonuše na jastuke. Služavke su iznosile jela i svakoj ženi dadoše nož kojim će sjeći meso i voće. Dok su razgovarale, vezirova žena pozva Jusufa. Vidjevši ljepotu Jusufa, žene se u velikom uzbuđenju porezaše. U svemu tome bol nisu ni osjetile, a Jusufovu ljepotu opisaše nadljudskom i rekoše da je to melek.
Vidjevši to vezirova žena otkri svoje srce, govoreći im da je to taj mladić zbog kojeg su je korile, a njegova ljepota ih je opčarala i desilo im se ono što se desilo. Priznala im je da ga je pokušala zavesti i da je on to odbio, pa ako ponovo odbije, ona će ga strpati u tamnicu.
Ni ova prijetnja nije koristila i Jusuf se ne promijeni, već se samo obrati svome Gospodaru i Allah, dželle šanuhu, mu primi dovu:
“I žene u gradu počeše govorkati: “Upravnikova žena navraćala momka svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala!“ Mi mislimo da jako griješi.“
I kad ona ču ogovaranja njihova, posla po njih, te im pripremi divane, dade svakoj od njih po nož i reče: “Izađi pred njih!“ A kad ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše. “Bože, bože!“ - uskliknuše -“ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!“
“E to vam je onaj zbog koga ste me korile“ - reče ona. “Istina je da sam htjela da ga na grijeh navratim, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, biće sigurno u tamnicu bačen i ponižen.“
“Gospodaru moj,“ - zavapi on - “draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju. I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lakomislen postati.“
I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On, uistinu, sve čuje i sve zna.“ (Jusuf:30-34)
Jusuf u zatvoru
I pored toga što se dokazalo da je Jusuf nevin, vezir i njegova žena uvidješe da se ne mogu očistiti i skinuti sa sebe ljagu, osim da Jusufa zatvore.
Ulaskom u zatvor Jusuf se rastužio, jer je bespravno zatvoren i što će biti na lošu glasu kod onih koji ne poznaju šta se desilo. Ali, on je ujedno bio i veseo zbog toga što će se udaljiti od spletki vezirove žene. Sa njim uđoše i dvojica sluga vladarevih koji bijahu optuženi za zavjeru protiv vladara. Nakon nekog vremena svaki od njih vidje nešto u snu i poznavajući Jusufa kao bogobojaznog i dobrog čovjeka zatražiše od njega da im razjasni njihove snove.
U tom trenutku on njima ukazuje na Allahove blagodati njemu, a to je tumačenje snova, i na drugu blagodat, a to je poznavanje gajba koji mu se objavljuje od Allaha.
To su stvari koje Allah, dželle šanuhu, daje iskrenim robovima koji samo Njemu ibadete i ne čine mu širk, i koji se klone nevjernika. Allah, dželle šanuhu, kaže:
“Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedužan, da ga za neko vrijeme bace u tamnicu.
S njim su u tamnicu ušla još dva momka. “Ja sam sanjao da cijedim grožđe“ - reče jedan od njih. - “A ja, opet,“ - reče drugi - “kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljuju. Protumači nam to, jer vidimo da si zaista dobar čovjek.“
“Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti, a da vam ja prije ne kažem što ćete dobiti,“ - reče Jusuf. “To je samo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje.“
Jusuf poziva ka robovanju samo Allahu
Dvojica zatvorenika bivaju zadivljeni Jusufom i on iskorištava tu priliku da im ukaže na svoje porijeklo, te ih poziva ka vjeri u Allaha, pobijajući nevjerovanje koje nema dokaza i ukazujući da on nije izmislio vjeru, već da on slijedi vjeru Ibrahima kojeg je Allah, dželle šanuhu, uputio u pravu vjeru.
Zatim im Jusuf govori o njihovim božanstvima koja uopšte ne postoje i koja nemaju dokaza za obožavanje koje pripada samo Allahu koji nam naređuje da Njega samo istinski obožavamo, a Allah, dželle šanuhu, kaže:
“... i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i J?’kuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna.
O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemogući?
Oni kojima se, mimo Njega, klanjate samo su imena koja ste im nadjenuli vi i vaši preci, - Allah o njima nije nikakva dokaza objavio. Sud jedino pripada samo Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.“ (Jusuf:38-40)
Nakon što im je Jusuf ukazao na istinu, tek im tada tumači njihove snove i reče im da mu je Allah, dželle šanuhu, ukazao na tumačenje njihovih snova i da to nije njegov govor. Vodonoši reče da će biti spašen, a pekaru reče da će njegova zavjera protiv vladara izaći na vidjelo i da će biti razapet, a da će mu ptice nakon toga jesti njegovu glavu. I kako Jusuf reče, tako i bi.
Pri izlasku Jusuf oporuči vodonoši da ga spomene kod vladara i ukaže mu na nasilje koje mu je učinjeno, te da to utvrdi kako bi se dokazala njegova nevinost.
Ali radost zbog izlaska iz zatvora i poslovi koji su bili pred njim, učiniše da vodonoša zaboravi da se sjeti Jusufa, a to je u prirodi većine ljudi koji u dobru zaborave na svoje prijatelje. Rezultat zaborava bijaše da Jusuf ostaje u zatvoru više od tri godine. O tome nam govore slijedeći ajeti:
“O drugovi moji u tamnici, jedan od vas će gospodara svoga vinom pojiti, a drugi će raspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvati. Ono što ste pitali samo to znači!“
A onome od njih dvojice za kojeg je znao da će spašen biti reče: “Spomeni me gospodaru svome!“ - ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolika[1] godina.“ (Jusuf:41-42)
Jusuf i vezir
Protekle su godine Jusufovog boravka u zatvoru i Allahovom brigom o njemu on iziđe iz zatvora i dobi visoki položaj na ovome dunjaluku, a kada Allah, dželle šanuhu, nešto hoće, On pripremi i povode.
Vladar[2] usni san koji ga uplaši, te sakupi sveštenike i mudrace kako bi mu protumačili njegov san. Oni se iznenadiše takvom snu i dogovaraše se, te mu rekoše da taj san nema nikakve važnosti i da se ubraja u neistinite snove. Vladar se time nije zadovoljio i uvjeri se da oni ne znaju tumačiti snove. Čitajte slijedeće ajete: “I vladar reče: “Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O velikaši, protumačite mi san moj ako snove znate tumačiti?“ (Jusuf:43)
Vodonoša kod Jusufa
Kada je vodonoša čuo odgovor sveštenika, pred očima mu se ukaza slika Jusufa i njegovo tumačenje snova. On se obrati skupu i zatraži da ode do onoga ko će im protumačiti san, te im ispriča tumačenje njegova sna i istinitost onoga što je on rekao. Vodonoša odlazi do Jusufa i ispriča mu kako je zaboravio na njega i šta se desilo pa ga se sjetio i reče mu o snu vladara. Zatraži od njega da ga on protumači kako bi oni bili svjesni njegova znanja:
“I tada, poslije toliko vremena, sjeti se jedan od one dvojice, onaj koji se spasio, i reče: “Ja ću vam protumačiti san, samo me pošaljite!“
“Jusufe, o prijatelju, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede sedam debelih; i sedam zelenih klasova i sedam drugih sasušenih, - pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali.“(Jusuf:45-46)
Jusuf tumači vladarev san
Tumačeći vladarev san Jusuf ukazuje na katastrofu koja će zahvatiti Egipat, ali daje i rješenje za izlazak iz katastrofe. Rekao je vodonoši da će Misir sedam godina biti plodan i da tada siju pšenicu i ječam na svojoj zemlji. Što požanju treba da stave u hambare svoje i da ne uzimaju osim samo malo koliko je potrebno, a nakon toga će nastupiti sedam sušnih godina u kojima će potrošiti što su sakupljali, a nakon toga ponovo nastupa plodnost. Allah, dželle šanuhu, kaže:
“Sijaćete sedam godina uzastopno“ - reče -, “pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti,
jer će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostaće jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati.
Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti.“ (Jusuf:47-49)
Vodonoša obavještava vladara o snu i on vidje da se Jusufovo tumačenje slaže sa njegovim snom i on pozva Jusufa da mu pojasni neke detalje iz toga, ali Jusuf na to ne obrati pažnju. Bio je uporan u svom stavu da ostane u zatvoru sve dok se tužba ne poništi protiv njega, te traži da se ispita njegov slučaj i da se pozovu žene koje su prisustvovale gozbi kod vezirove žene koje su svjedoci njegove čestitosti.
Vladar se nimalo ne dvoumi u ispitivanju tog slučaja i poziva žene koje su prisustvovale gozbi. One potvrdiše njegovu bezgriješnost i Zulejha vidje da je najbolje za nju da potvrdi i ona istinu, jer ako bi ostala uporna u svojoj tvrdnji, žene bi posvjedočile ono što im je ona priznala u vezi nje i Jusufa. A možda se i ona promijenila nakon priznavanja Jusufove čestitosti i priznade stvarnost, a to je da je ona njega pokušala zavesti, a on se tome odupro.
Objasnila je svoje priznavanje grijeha željom da Jusuf sazna da ona nije htjela da iskoristi njegovu odsutnost u zatvoru da i dalje bude optužen za prevaru, jer Allah, dželle šanuhu, ne spašava one koji varaju. Zatim je sebe željela opravdati govoreći da duša teži ka zlu, osim one koju je Allah, dželle šanuhu, sačuvao. Pročitajmo slijedeće ajete:
“I vladar reče: “Dovedite mi ga!“ I kad Jusufu izaslanik dođe, on reče: “Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: “Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale - Vlasnik moj dobro zna spletke njihove!“
“Šta se to dogodilo kada ste Jusufa na grijeh navraćale?“ - upita vladar. -“Bože sačuvaj!“ - rekoše one - “mi o njemu ništa ružno ne znamo!“ - “Sad će istina na vidjelo izaći“ - reče upravnikova žena -, “ja sam njega na grijeh navraćala, on je istinu rekao.
Isto tako on neka zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan, iznevjerila jer Allah ne da da se ostvare lukavstva podmuklih.
Ja ne pravdam sebe, t? duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.“ (Jusuf:50-53)
Postavljanje Jusufa na položaj ministra ekonomije
Nakon dokaza Jusufova poštenja kod vladara se poveća povjerenje u njega, a posebno vidjevši njegovu oštroumnost i razumjevanje u pogledu tumačenja njegova sna i rješenja koje je donio po pitanju katastrofe koja će zahvatiti Egipat. Vladar koji je bio porijeklom iz Azije vidje da između njega i Jusufa postoji veza po porijeklu, zavoli ga i izrazi želju da ga uzme kod sebe.
Jusuf prihvata njegov prijedlog, a vladar mu zagarantova sigurnost. Jusuf je razmišljao o svom položaju i bojao se da u godinama neimaštine bogati ne nanesu zlo nejakima kao što je njemu naneseno i da ih ne ponize kao što je on bio ponižen i zbog toga je zavolio da se on brine o njima i da im bude na usluzi kako bi spriječio zlo. Tražio je od vladara da ga postavi na položaj ministra za ekonomiju kako bi nadgledao poslove prikupljanja usjeva za godine neimaštine. Taj posao je tražio povjerljivu osobu koja je sigurna i koja posjeduje znanje. Jusuf je to oboje posjedovao i vladar ga postavlja na taj položaj.
Jusuf se brine o ekonomiji čitavog Egipta i imao je potpunu vlast i upravljao je kako on želi. Tako Allah, dželle šanuhu, nagrađuje svoje iskrene robove i daruje im svoje blagodati, nagrađuje ih na dunjaluku, a takve čeka nagrada i na ahiretu.
“I vladar reče: “Dovedite mi ga, uzeću ga u svoju svitu“ - i pošto porazgovara s njim, reče mu: “Ti ćeš od danas kod nas uticajan i pouzdan biti.“
“Postavi me“ - reče - “da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.“
I tako Mi Jusufu dadosmo vlast na zemlji, boravio je ondje gdje je htio; milost svoju Mi dajemo onome kome hoćemo i ne dopuštamo da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.
A nagrada na onom svijetu je bolja za one koji vjeruju i koji se grijeha čuvaju.“
Upoznavanje Jusufa sa svojom braćom
Jusufovo tumačenje sna se ostvari i nastupi sedam plodnih godina i Jusuf se predade potpuno poslu i nastupiše sušne godine i glad, a posebno u susjednim zemljama, kao što je u Palestini, jer se svijet nije pripremio za takvo nešto.
J?’kub i njegovi sinovi su takođe bili obuhvaćeni tom nesrećom i oni čuše za Egipat i blagostanje koje je u njemu. On posla svoje sinove, izuzev Benjamina, da uzmu svoju robu i srebro i da to zamijenu za pšenicu i ječam.
Oni se uputiše u Egipat, ali njihova pojava i broj izazva sumnju kod Egipćana i oni ih sprovedoše do Jusufa koji ih prepozna po njihovim crtama lica, govoru i odjeći koja se nosi u Palestini. Oni njega ne prepoznaše, jer se on promijenio, a i zbog udaljenosti i velike odsutnosti od njih. Tome je doprinio i njegov položaj, odjeća i staroegipatski jezik na kojem im se obratio, a i drugo ime je nosio.
Jusuf ugošćava svoju braću i daje im viška jedan tovar, kao i potrebštine za put, a kada se pripremiše za pokret reče im da slijedeći put dovedu i brata sa sobom, inače će im otežati njihova dobivanja.
Oni mu rekoše da će pokušati pridobiti oca da pusti sa njima njihova brata i kada krenuše Jusuf naredi slugama da stvari koje su donijeli za zamjenu stave među ostale njihove stvari. Time je želio Jusuf da njegova braća dobiju lijepo mišljenje o njemu kada se vrate u Egipat i da ih to podstakne na njihov ponovni dolazak njemu koji im čini dobro. Allah, dželle šanuhu, kaže:
“I dođoše braća Jusufova i uđoše k njemu, pa ih on poznade, a oni njega ne poznadoše.
I kad ih namiri hranom potrebnom, reče: “Dovedite mi svoga brata koji je ostao sa ocem vašim, zar ne vidite da punu mjeru dajem i da goste ne može biti bolje primam.
Ako mi ga ne dovedete, nećete više od mene hrane dobiti i ne dolazite mi!“
“Pobrinućemo se da ga nekako od njegova oca izmamimo, zaista ćemo tako postupiti“ - rekoše oni.
A Jusuf reče momcima svojim: “Stavite njihove stvari u tovare njihove, oni će ih, kad se vrate svojima, prepoznati i opet će se vratiti.“
Vratiše se Jusufova braća svome ocu i počeše mu pričati o svom susretu sa ministrom za ekonomiju, na koji način ih je ićramio i kako ih je opomenuo da slijedeći put moraju doći sa svojim bratom Benjaminom i zatražiše od oca da im to dozvoli, a oni će njemu garantovati sigurnost.
J?’kubu su se vratila sjećanja iz prošlosti i odgovori im, a srce njegovo je obuzeo gnjev: “Da li ćete ga zaštititi kao što ste prije njega Jusufa zaštitili i niste ispunili svoje obećanje? Allah mi je dovoljan da sačuva moga sina, a On je najveći zaštitnik i On je najmilostiviji milosnik.“
Jusufova braća nizu znala šta je Jusuf uradio sa njihovim stvarima i kada otvoriše svoju robu, među njom nađoše svoje stvari i to iskoristiše da pridobiju oca da ponovo idu u Egipat, a ukoliko i Benjamin bude išao dobiće još jedan tovar, jer ministar ne da više od tovara po svakoj osobi.
J?’kub pristade na to, ali zatraži od sinova da se zavjetuju Allahu da će ga sačuvati i da ih ništa ne može spriječiti od njegova povratka ocu. Oni se zakleše ocu da će ga sačuvati od svakog zla i J?’kub se smiri vidjevši da istinu govore. Njegova ljubav prema njima učini da im on oporuči da ne ulaze u Egipat zajedno kako ne bi skretali pažnju na sebe i da im se ne bi neko zlo desilo, a Allah, dželle šanuhu, je jedino kadar da to zlo otkloni od njih. Čitajmo ove ajete:
“I pošto se vratiše ocu svome, rekoše: “O oče naš, više nam neće hranu davati. Zato pošalji s nama brata našeg da bismo dobili hranu, a mi ćemo ga doista sačuvati.“
“Zar da vam ga povjerim kao što sam vam prije povjerio brata njegova?“ - reče on. “Ali, Allah je najbolji čuvar i On je najmilostiviji!“
A kad otvoriše tovare svoje i nađoše da su im vraćene stvari njihove, oni rekoše: “O oče naš, šta možemo više poželjeti? Evo, vraćene su nam stvari naše, i hranom ćemo čeljad našu namiriti, i brata našeg ćemo čuvati, a i jedan kamilin tovar hrane ćemo više dobiti; to je neznatan tovar.“
“Ja ga s vama neću poslati“ - reče - “dok mi se tvrdo Allahom ne zakunete da ćete mi ga doista vratiti, osim ako ne nastradate. “I pošto mu se oni zakleše, on reče: “Allah je jamac za ono što smo utanačili!
“O sinovi moji,“ - reče onda - “ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; moć pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!“
I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah odredio, jedino se ostvarila želja J?’kubova, koju je izvršio, a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna.“ (Jusuf:63-68)
Jusuf zaustavlja svoga brata Benjamina
Kada oni stigoše do Jusufa, on se osami sa svojim bratom Benjaminom i otkri mu da je on njegov nestali brat i otkri mu zavist i mržnju njihove braće po ocu, te mu reče da ne tuguje zbog toga, jer je Allah, dželle šanuhu, dao njemu vlast i ugled, a zatim Jusuf iskazuje svoju želju da Benjamin ostane kod njega, a to će biti put za dolazak njihovih roditelja u Egipat. Da bi to ostvarili optužiše Benjamina za krađu i on se s tim složi. Time su i ostala braća bila optužena, jer su bili poniženi, a to ih je dovelo u nezgodan položaj pred svojim ocem. Zadesila ih je velika nevolja i briga,a to je njima bila osveta za ono što su uradili u prošlosti, a nagrada za spletku je spletka.
Jusuf ih je pripremio za put i među Benjaminove stvari naredi da se stavi posuda kojom su vagali. Kada su sluge ponovo željele da vagaju, vidješe da im nedostaje posuda i optužiše braću da su je oni ukrali. Oni zaustaviše braću koji ih upitaše šta su izgubili, na što im oni odgovoriše da daju nagradu jedan tovar onome koji pronađe posudu.
Braća se zakleše da oni nisu kradljivci, a sluga Jusufov ga upita o kazni za kradljivca. Znajući da oni nisu počinioci tog ružnog djela rekoše da je kazna da se uzme u roblje, a ta kazna je bila u J?’kubovom šer?jatu.
Sluge pregledaše stvari ostale braće prije Benjaminovih kako ne bi izišlo na vidjelo da je sve to unaprijed namješteno i na kraju nađoše nestalu stvar kod Benjamina.
Braća se zaprepastiše kad to ugledaše, to bijaše udarac za njih i ostvari se Jusufova spletka. On zaustavi Benjamina kod sebe, a po egipatskom zakonu to nije mogao uraditi, ali Allah, dželle šanuhu, ga uputi da tako postupi, jer On daje mudrost i znanje onome kome hoće. Allah, dželle šanuhu, kaže:
“I kada iziđoše pred Jusufa, on privi na grudi brata svoga i reče: “Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se zbog onoga što su oni uradili.“
I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: “O karavano, vi ste doista kradljivci!“
Oni im pristupiše i upitaše: “Šta to tražite?“
“Tražimo vladarevu čašu“ - odgovoriše. “Ko je donese, dobiće kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim!“
“Allaha nam“, - rekoše oni - “vi znate da mi nismo došli da činimo nered na zemlji, i mi nismo kradljivci.“
“A kakva mu je kazna ako ne govorite istinu?“ - upitaše.
“Kazna je onome u čijem se tovaru nađe - sam on“ - odgovoriše. “Eto tako mi kažnjavamo kradljivce.“
I on poče s vrećama njihovim, prije vreća brata svoga, a onda izvadi čašu iz vreće brata svoga. - Mi poučismo Jusufa da tako varku izvede. - On po vladarevu zakonu nije mogao da uzme kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji.“
Vađenje posude iz Benjaminova tereta izazva stid kod Jusufove braće i počeše se izvinjavati i pravdati, ne uzimajući Benjamina u obzir, te im Jusuf reče da to nije čudo jer je i njegov brat prije ukrao. Time je Jusuf još više otkrio njihove skrivene misli, a u sebi je mislio da su oni gori, jer oni izmišljaju laži, a Allah, dželle šanuhu, dobro zna ono što oni rade.
Zar oni nisu ti koji su svoga brata u bunar ubacili?
Pošto su oni obećali svome ocu da će doći sa Benjaminom, morali su posredovati i tražiti od Jusufa da se smiluje govoreći mu da on ima starog oca koji je za njega vezan, jer ako se oni ne vrate sa njim to će vrlo teško biti za njihova oca. Oni mu rekoše da su se Allahu zavjetovali da će ga čuvati i zato nek Jusuf uzme jednog od njih u zamjenu za Benjamina.
Jusuf zatraži utočište kod Allaha od onoga šta oni traže, jer bi to bilo suprotno njihovom šer?jatu, a i vladarevom šer?jatu da se pravedan kazni umjesto drugog.
Zatim se braća dogovaraše kako dalje da rade. Svome ocu su dali obećanje, a prije toga su pogriješili prema njegovom najdražem djetetu, Jusufu. Najstariji predloži da on ostane u Egiptu sve dok njihov otac ne bude ubijeđen u stvarnost ovoga što im se desilo i dok mu ne dozvoli da se vrati. Tako oni postupiše i krenuše slušajući savjete starijeg brata. Pročitajmo slijedeće ajete:
“Ako je on ukrao“ - rekoše oni - “pa i prije je brat njegov krao!“ I Jusuf im ne reče ništa. “Vi ste u gorem položaju“ - pomisli u sebi -, Allah dobro zna kako je bilo to o čemu govorite.
“O upravniče,“ - rekoše oni - “on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednog od nas umjesto njega“ Mi vidimo da si dobar čovjek.“
“Sačuvaj Bože,“ - reče “da uzmemo nekog drugog do onoga u koga smo naš predmet našli! Tada bismo zaista bili nepravedni!“
I kad izgubiše svaku nadu, odvojiše se u stranu da se posavjetuju. “Zar ne znate“ -reče najstariji među njima - “da ste se ocu svom Allahom zakleli, a i prije Jusufa upropastili. Neću napustiti ovu zemlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji.
Vratite se ocu svome pa recite: “O oče naš, sin tvoj je ukrao; mi tvrdimo samo ono što smo vidjeli, a mi se nismo mogli onoga što je bilo suđeno sačuvati.
Pitaj grad u kome smo boravili i karavanu s kojom smo došli. Mi zaista govorimo istinu!“ (Jusuf:77-82)
Susret J?’kuba i Jusufa
Sinovi obavijestiše J?’kuba o onome što se desilo, ali im on ne povjerova, jer onaj koji je prije lagao, ne može mu se povjerovati, makar i istinu govorio. To je J?’kubu samo bolest povećalo i on ih optuži da su se željeli Benjamina osloboditi kao što su se prije Jusufa oslobodili, a dokaz im je dao da ministar nije znao da se po njihovu šer?jatu kradljivac zarobljava. I ocu ništa ne preosta, osim da osaburi tražeći pomoć od Allaha.
U svojoj tuzi J?’kub se udaljio od svojih sinova i ta briga mu povrati sjećanje na Jusufa i od plača se izgubi sjaj u J?’kubovim očima. Njegovi sinovi se pobojaše da mu velika briga za sinovima ne poveće bol i da ga dovede do smrti, ali im se on obrati govoreći im da se on njima ne žali, većsamo Allahu milostivome.
Uvjerenje u Allaha jača nadu u čovjeku i J?’kub je bio uvjeren da su njegovi sinovi, Jusuf i Benjamin, živi i zato šalje ostale sinove u Egipat da ih potraže. Allah, dželle šanuhu, kaže:
“Nije tako“ -reče J?’kub - “u dušama vašim je ponikla zla misao, i ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti, uistinu. On sve zna i mudar je.“
I okrenu se od njih i reče: “O Jusufe; tugo moja!“ - a oči su mu bile pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten.
“Allaha nam,“ - rekoše oni - “ti toliko spominješ Jusufa da ćeš teško oboljeti ili umrijeti!“
“Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate“ - reče on.
“O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.“
Braća se upoznavaju sa Jusufom
Na očev zahtjev braća se uputiše u potragu za Jusufom i njegovim bratom i krenuše u Egipat. Dođoše do Jusufa i ponovo zatražiše da se smiluje njihovu bratu Benjaminu ipožališe se na neimaštinu, kako bi mu se srce smilovalo i kako bi dobili ono što traže. Jusuf primijeti da su tvrda srca njegove braće postala nježna i on odluči da im otkrije sebe želeći da se oni pripoje njemu i žive u blagostanju. On posla po Benjamina i upita ih da li poznaju šta su oni zgriješili prema svome bratu Jusufu kojeg su odbacili od sebe, i Benjaminu koji je lišen bratske ljubavi i bio žrtva njihova prljavog posla.
Čuvši kako to Jusuf govori, oni se zamisliše i više obratiše pažnju na njegov govor, te pogledaše njegove crte lica i pomisliše da bi on mogao biti Jusuf i sa uznemirenim osjećajima oni ga upitaše: “Jesi li ti Jusuf?“ On im potvrdi istinu i pokaza na brata Benjamina. Allah, dželle šanuhu, im je dao blagodati, a Jusufu ugled, vlast i bogatstvo kao nagradu za takvaluk i sabur njegov.
Znajući šta su uradili, od stida pogeše svoje glave. Željeli su se opravdati kako bi izbjegli bratovu kaznu i ne nađoše ništa što bi ih spasilo, pa priznaše istinu i svoj grijeh koji je posljedica njihove nebogobojaznosti i neposjedovanja sabura. Oni zatražiše oprosta i on im se smilova upućujući Allahu, dželle šanuhu, dovu za njih.
Nakon što su braća ispričala Jusufu o velikoj tuzi svoga oca u kojoj je gotovo vid izgubio, Jusuf im dade svoju košulju koju će staviti na očevo lice, pa će mu se vid povratiti, te ih sviju pozva da dođu u Egipat. Pročitajmo slijedeće ajete:
“I kad oni iziđoše pred Jusufa, rekoše: “O upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju.“
“A znate li“ - upita on - “šta ste s Jusufom i bratom njegovim nepromišljneno uradili?“
“A da ti nisi Jusuf?“ - povikaše oni. - “Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio - pa, Allah uistinu neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.“ “Allaha nam,“ - rekoše oni - “Allah te je nad nama uzvisio, mi smo zaista zgriješili.“
“Ja vas sada neću koriti“ - reče - Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!
Ovu košulju moju odnesite i na lice oca moga je stavite, on će progledati, i svu čeljad mi svoju dovedite!“
Braća su se uputila prema Palestini noseći sa sobom košulju i kada su izišli iz Egipta, J?’kub dobiva skriveni osjećaj koji mu je govorio o bliskom susretu sa Jusufom i on to prenese svojoj porodici. On se bojao da ga oni optuže da to on samo umišlja, i samo što je završio svoj govor o Jusufu, oni mu rekoše da je to rezultat mašte i njegove prevelike ljubavi i
stalnog sjećanja na Jusufa. Nije im se mogao ničim suprotstaviti i odluči se na šutnju smatrajući je najboljim odgovorom. On se i dalje nadao susretu sa svojim sinom i tako bi sve dok mu ne donesoše košulju koju mu staviše na lice i on osjeti veliku radost, a u njegovoj duši se rodi novi život.
Allah, dželle šanuhu, mu povraća vid i na Jusufov poziv se odazva sva porodica J?’kuba. Tada se svi okrenuše prema J?’kubu i tražiše izvinjenje zbog nevjerovanja u njegovo pretkazivanje i on uputi Allahu dovu da im oprosti, a On jedino prašta. Allah, dželle šanuhu, kaže:
“I kada karavana napusti Misir, otac njihov reče: “Ja zbilja osjećam miris Jusufov, samo ne recite da sam pomatuhio.“
“Allaha nam,“ - rekoše oni - “ti i sada kao i prije griješiš.“ A kada glasonoša radosne vijesti dođe, on stavi košulju na lice njegovo i on progleda. “Zar vam ne rekoh“ - reče - “da ja znam od Allaha ono što vi ne znate.“
“O oče naš,“ -rekoše oni - “zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili.“
“Zamoliću Gospodara svoga da vam oprosti“ - odgovori on - “jer On prašta i On je milostiv.“ (Jusuf:94-98)
Dirljivi susret i ostvarenje Jusufova sna
J?’kub naređuje svojoj djeci da se pripreme za put požurivajući ih kako bi se što prije sreo sa Jusufom. Njih sedamdeset krenuše na put, a kada je Jusuf čuo za njihov polazak krenu da ih dočeka na granici Egipta.
Taj susret i očevu radost zbog viđenja nestalog sina je teško opisati. Jusuf je prigrlio svoje roditelje i ukazao im svu počast i zatraži od njih i od ostalih da se nastane u Misiru.
I kada uđoše u Misir, Jusuf posadi svoje roditelje pored sebe na stolicu vladara ukazujući im na posebnu počast. Svi su bili oduševljeni Jusufom i onim što mu je Allah, dželle šanuhu, dao tako da ga oni pozdraviše naklanjajući se, čineći svoj uobičajeni pozdrav naroda prema vladarima.
To povrati sjećanje Jusufu na njegovu mladost i san koji je tada imao. Sve je to ukazivalo na njegov veliki stepen kod Allaha. On se tada obrati Allahu zahvaljujući Mu se na svemu što mu je darovao i tražeći od Njega ahiretske blagodati. Čitajmo slijedeće ajete:
“I kad iziđoše pred Jusufa, on privi roditelje svoje na grudi i reče: “Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!“
I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu se svi pokloniše, pa on reče: “O oče moj, ovo je tumačenje mog sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je zaista milostiv onome kome on hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!
Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitinik moj i na ovom i na onom svijetu; Daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!“ (Jusuf:99-101)
2. Objavljujemo je kao Kur'an na arapskom jeziku da biste razumjeli.
3. Objavljujući ti ovaj Kur'an, Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo iako prije njega nisi doista ništa znao:
4. Kada Jūsuf reče ocu svome: "O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše",
5. on reče: "O sinko moj, ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti ne učine kakvu pakost, šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj.
6. I eto tako, Gospodar tvoj će tebe odabrati, i tumačenju snova te naučiti, i milošću Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije tebe obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. Gospodar tvoj, zaista, sve zna i mudar je."
7. U Jūsufu i braći njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju.
8. Kada oni rekoše: "Jūsuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina. Naš otac, zaista, očito griješi.
9. Ubijte Jūsufa ili ga u kakav predio ostavite, otac vaš će se vama okrenuti, i poslije toga ćete dobri ljudi biti";
10. jedan od njih reče: "Ako baš hoćete nešto učiniti, onda Jūsufa ne ubijte, već ga na dno nekog bunara bacite, uzeće ga kakva karavana."
11. "O oče nas," rekoše oni, "zašto sumnjaš u naša osjećanja prema Jūsufu. Mi mu zaista želimo dobro.
12. Pošalji ga sutra s nama da se zabavi i razonodi, mi ćemo ga, sigurno, čuvati."
13. "Biće mi doista žao ako ga odvedete, a plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili"; reče Jakub.
14. "Kako će ga vuk pojesti, a nas ovoliko!" rekoše oni, "mi bismo tada zaista bili izgubljeni."
15. I kada ga odvedoše i odlučiše da ga bace na dno bunara, Mi mu objavismo: "Ti ćeš ih o ovome postupku njihovom obavijestiti, a oni te neće prepoznati."
16. I uveče dođoše ocu svome plačući.
17. "O oče naš," rekoše, "bili smo otišli da se trkamo, a Jūsufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo."
18. I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. "U vašim dušama je ponikla zla misao" reče on, ''i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite."
19. I dođe jedna karavana, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro svoje. "Muštuluk!" viknu on, "evo jednoga dječaka!" I oni su ga kao trgovačku robu sakrili, a Allah dobro zna ono što su uradili.
20. I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su čekali da ga se oslobode.
21. I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče ženi svojoj: "Učini mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!" I eto tako Mi Jūsufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova, a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.
22. I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.
23. I poče ga na grijeh navoditi ona u čijoj je kući bio, pa pozaključa sva vrata i reče: "Hodi!" "Sačuvaj Bože!" uzviknu on, "vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti."
24. I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao; tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.
25. I njih dvoje prema vratima potrčaše, a ona razdera straga košulju njegovu, i muža njezina kraj vrata zatekoše. "Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio ženi tvojoj zlo učiniti" reče ona, "ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?"
26. "Ona je pokušala mene na grijeh navesti" reče Jūsuf. I poče svjedočiti iz porodice njezine jedan svjedok: "Ako je košulja njegova sprijeda razderana onda ona istinu govori, a on neistinu,
27. "a ako je košulja njegova straga razderana, onda ona laže, a on govori istinu."
28. I kada on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: "To je jedno od vaših lukavstava, vaša su lukavstva zaista velika!
29. Ti, Jūsufe, ostavi se toga, a ti traži oproštaj za grijeh svoj, jer si zaista htjela zgriješiti!"
30. I žene u gradu počeše govorkati: "Upravnikova žena navraćala momka svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala! Mi mislimo da jako griješi."
31. I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im priredi divane, dade svakoj od njih po nož i reče: "Izađi pred njih!" A kada ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše: "Bože, Bože!" uskliknuše, "ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!"
32. "E to vam je onaj zbog koga ste me korile" reče ona. "Istina je da sam ga htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, biće, sigurno, u tamnicu bačen i ponižen."
33. "Gospodaru moj," zavapi on, "draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju. I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati."
34. I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On, uistinu, sve čuje i zna.
35. Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedužan, da ga za neko vrijeme bace u tamnicu.
36. S njime su u tamnicu ušla još dva momka. "Ja sam sanjao da cijedim grožđe" reče jedan od njih. "A ja, opet'', reče drugi, "kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljuju. Protumači nam to, jer vidimo da si zaista dobar čovjek."
37. "Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti, a da vam ja prije ne kažem šta ćete dobiti" reče Jūsuf. "To je smo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje,
38. i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna.
39. O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni?
40. Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši, Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.
41. O drugovi moji u tamnici, jedan od vas će gospodara svoga vinom pojiti, a drugi će raspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvati. Stvar je već odlučena o onom što ste pitali vas dvojica[5]."
42. A onome od njih dvojice za koga je znao da će spašen biti reče: "Spomeni me gospodaru svome!"; ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jūsuf ostade u tamnici nekolike godine.
43. I vladar reče: "Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O velikaši, protumačite mi san moj ako snove znate tumačiti?"
44. "Zbrkanih li snova!" rekoše oni, "mi snove ne znamo tumačiti."
45. I tada, poslije toliko vremena, sjeti se jedan od one dvojice, onaj koji se spasio, i reče: "Ja ću vam protumačiti san, samo me pošaljite!"
46. "Jūsufe, o prijatelju, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih, pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali."
47. "Sijaćete sedam godina uzastopno", reče, "pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti,
48. jer će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostaće jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati.
49. Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti."
50. I vladar reče: "Dovedite mi ga!" I kada Jūsufu izaslanik dođe, on reče: "Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: 'Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale, vlasnik moj dobro zna spletke njihove!'"
51. "Šta se dogodilo kada ste Jūsufa na grijeh navraćale?" upita vladar. "Bože sačuvaj!" rekoše one, "mi o njemu ništa ružno ne znamo!" "Sad će istina na vidjelo izaći" reče upravnikova žena, "ja sam njega na grijeh navraćala, on je istinu rekao.
52. Isto tako on neka zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan, iznevjerila jer Allah ne dâ da se ostvare lukavstva podmuklih.
53. Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je."
54. I vladar reče: "Dovedite mi ga, uzeću ga u svoju svitu"; i pošto porazgovara s njim, reče mu: "Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti."
55. "Postavi me", reče, "da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan."
56. I tako Mi Jūsufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio: milost svoju Mi dajemo onome kome hoćemo i ne dopuštamo da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.
57. A nagrada na onome svijetu je bolja za one koji vjeruju i koji se grijeha čuvaju.
58. I dođose braća Jūsufova i uđoše k njemu, pa ih on poznade, a oni njega ne poznadoše.
59. I kad ih namiri hranom potrebnom, reče: "Dovedite mi svoga brata koji je ostao s ocem vašim (Benjamina, primjedba autora), zar ne vidite da punu mjeru dajem i da goste ne može biti bolje primam.
60. Ako mi ga ne dovedete, nećete više od mene hrane dobiti i ne dolazite mi!"
61. "Pobrinućemo se da ga nekako od oca njegova izmamimo, zaista ćemo tako postupiti"; rekoše oni.
62. A Jūsuf reče momcima svojim: "Stavite njihove stvari u tovare njihove, oni će ih, kad se vrate svojima, prepoznati i opet će se vratiti."
63. I pošto se vratiše ocu svome, rekoše: "O oče naš, više nam neće hranu davati. Zato pošalji s nama brata našega da bismo dobili hranu, a mi ćemo ga zaista čuvati."
64. "Zar da vam ga povjerim kao što sam prije povjerio brata njegova?"; reče on. "Ali, Allah je najbolji čuvar i On je najmilostiviji!"
65. A kada otvoriše tovare svoje i nađoše da su im vraćene stvari njihove, oni rekoše: "O oče naš, šta možemo više poželjeti? Evo, vraćene su nam stvari naše, i hranom ćemo čeljad našu namiriti, i brata našeg ćemo čuvati, a i jedan kamilin tovar hrane ćemo više dobiti; to je neznatan tovar."
66. "Ja ga s vama neću poslati", reče, "dok mi se tvrdo Allahom ne zakunete da ćete mi ga doista vratiti, osim ako ne nastradate." I pošto mu se oni zakleše, on reče: "Allah je jamac za ono što smo utanačili!
67. "O sinovi moji," reče onda, "ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; moć pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!"
68. I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se ostvarila želja Jakubova, koju je izvršio, a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna.
69. I kad iziđoše pred Jūsufa, on privi na grudi brata svoga i reče; "Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se zbog onoga što su oni uradili."
70. I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: "O karavano, vi ste, doista, kradljivci!"
71. Oni im pristupiše i upitaše: "šta tražite?"
72. "Tražimo vladarevu času", odgovoriše. "Ko je donese, dobiće kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim!"
73. Allaha nam", rekoše oni, "vi znate da mi nismo dosli činiti nered na Zemlji, i mi nismo kradljivci."
74. "A kakva mu je kazna ako ne govorite istinu?" upitaše.
75. "Kazna je onome u čijem se tovaru nađe, sam on", odgovoriše. "Eto tako mi kažnjavamo kradljivce."
76. I on poče s vrećama njihovim, prije vreće brata svoga, a onda izvadi čašu iz vreće brata svoga. Mi poučismo Jūsufa da tako varku izvede. On po vladarevu zakonu nije mogao uzeti kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji.
77. "Ako je on ukrao", rekoše oni, "pa i prije je brat njegov krao!" I Jūsuf im ne reče ništa. "Vi ste u gorem položaju" pomisli u sebi, Allah dobro zna kako je bilo to o čemu govorite.
78. "O upravniče," rekoše oni, "on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednoga od nas umjesto njega! Mi vidimo da si ti dobar čovjek."
79. "Sačuvaj Bože," reče, "da uzmem nekoga drugog do onoga u koga smo naš predmet našli! Tada bismo zaista bili nepravedni!"
80. I kad izgubiše svaku nadu, odvojiše se u stranu da se posavjetuju. "Zar ne znate", reče najstariji među njima, "da ste se ocu svom Allahom zakleli, a i prije Jūsufa upropastili. Neću napustiti ovu zemlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji.
81. Vratite se ocu svome pa recite: O oče naš, sin tvoj je ukrao; mi tvrdimo samo ono što smo vidjeli, a mi se nismo mogli onoga što je bilo suđeno sačuvati.
82. Pitaj grad u kome smo boravili i karavanu s kojom smo došli. Mi zaista govorimo istinu!''
83. "Nije tako", reče Jakub, "u dušama vašim je ponikla zla misao, i ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je."
84. I okrenu se od njih i reče: "O Jūsufe, tugo moja!", a oči su mu bile pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten.
85. "Allaha nam," rekoše oni, "ti toliko spominješ Jūsufa da ćeš teško oboljeti ili umrijeti!"
86. "Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate", reče on.
87. "O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jūsufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost."
88. I kad oni iziđoše pred Jūsufa, rekoše: "O upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju."
89. "A znate li", upita ih on, "šta ste s Jūsufom i bratom njegovim nepromišljeno uradili?"
90. "A da ti nisi, uistinu, Jūsuf?" povikaše oni. "Da ja sam Jūsuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio, pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine."
91. "Allaha nam," rekoše oni, "Allah te je nad nama uzvisio, mi smo doista zgriješili."
92. "Ja vas sada neću koriti", reče, "Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!"
93. Ovu košulju moju odnesite i na lice moga oca je stavite, on će progledati, i svu čeljad svoju mi dovedite!"
94. I kada karavana napusti Misir, otac njihov reče: "Ja zbilja osjećam miris Jūsufov, samo ne recite da sam pomatuhio."
95. "Allaha nam," rekoše oni, "ti i sada kao i prije griješiš."
96. A kad glasonoša radosne vijesti dođe, on stavi košulju na lice njegovo i on progleda. "Zar vam ne rekoh,'' reče, "da ja znam od Allaha ono što vi ne znate."
97. "O oče naš," rekoše oni, "zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili."
98. "Zamoliću Gospodara svoga da vam oprosti", odgovori on, "jer On prašta i On je milostiv."
99. I kad iziđoše pred Jūsufa, on privi roditelje svoje na grudi i reče: "Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!"
100. I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu se svi pokloniše, pa on reče: "O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je zaista milostiv onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!
101. Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!"
102. Eto, to su neke nepoznate vijesti koje Mi tebi objavljujemo, a ti nisi bio s njima kada su se oni odlučili, i kada su onako lukavi bili.
103. A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici.
104. Ti od ovih ne tražiš nagradu za Kur'an, on je samo opomena svim svjetovima.
105. A koliko ima znamenja na nebesima i na Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću!
106. Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.
107. Zar mogu biti sigurni da ih nevolja, kao Allahova kazna, neće stići ili da ih čas suđeni neće iznenaditi, a da oni to neće ni primijetiti?
108. Reci: "Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim."
109. A Mi smo i prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo objave objavljivali. Zar ovi ne putuju po svijetu, pa ne vide kako su skončali oni prije njih, a onaj svijet je doista bolji za one koji se budu Allaha bojali, zar se nećete opametiti!
110. I kada bi poslanici gotovo nadu izgubili i pomišljali da će ih lašcima proglasiti, pomoć Naša bi im došla; Mi bismo spasili one koje smo Mi htjeli, a kazna Naša ne bi mimoišla narod nevjernički!
111. U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.
„O vjernici, namaz obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite.“ (EI-Hadždž, 77.) "I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz strahopoštovanja prema Njemu;
On šalje gromove i udara njima koga hoće - i opet oni raspravljaju o Allahu, a On sve može." (Ar-Ra'd, 13.)
Tema: 
