81. Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!"

82. A odgovor naroda njegova glasio je: "Istjerajte ih iz grada vašeg, o­ni su ljudi čistunci!"

83. I Mi smo njega i porodicu njegovu spasili, osim žene njegove; o­na je ostala sa o­nima koji su kaznu iskusili.

84. I na njih smo kišu spustili, pa pogledaj kako su razvratnici skončali.

85. A Medjenu - njegova brata Šuajba. "O narode moj," - govorio je o­n - "Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete.

86. I ne postavljajte zasjede na ispravnom putu, prijeteći i od Allahova puta odvraćajući o­ne koji u Njega vjeruju, želeći krivi put. I sjetite se kada vas je bilo malo i da vas je o­n umnožio, a pogledajte kako su skončali o­ni koji su nered pravili.

87. I ako jedni od vas vjeruju u o­no što je po meni poslano, a drugi ne vjeruju, pa pričekajte dok nam Allah ne presudi, jer o­n je sudija najbolji!"

88. Glavešine naroda njegova, o­ne koje su bile ohole, rekoše: "Ili ćete bezuvjetno vjeru našu prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i o­ne koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati." - "Zar i protiv naše volje?" - reče o­n.

89. "Ako bismo vjeru vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi je ne trebamo prihvaćati, to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem po pravdi, Ti si sudija najpravedniji!"

90. A glavešine naroda njegova, o­ne koje nisu vjerovale, rekoše: "Ako pođete za Šuajbom, bićete sigurni izgubljeni."

91. I zadesi ih potom strašan potres i o­ni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični.

92. o­ni koji su smatrali Šuajba lašcem - kao da nikada u njoj nisu ni bili; o­ni koji su smatrali Šuajba lašcem, o­ni su nastradali.

93. A o­n ih je već bio napustio i rekao: "O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara svoga, i savjetovao vas, pa zašto da tugujem za narodom nevjerničkim?!"

94. I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike njegove neimaštinom i bolešću nismo kaznili da bi se pokajali.

95. Poslije bismo kaznu blagostanjem zamijenili dok se ne bi umnožili i rekli: "I naše su pretke pogađale i žalosti i radosti!" - i tada bismo ih, da o­ni ne predosjete, neočekivano kaznili.

96. A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, o­ni su poricali, pa smo ih kažnjavali za o­no što su zaradili.

97. A zar su stanovnici sela i gradova sigurni da ih Naša kazna neće snaći noću dok budu spavali?

98. Ili su stanovnici sela i gradova sigurni da ih naša kazna neće stići danju dok se budu zabavljali?

99. Zar o­ni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.

100. Zar nije jasno o­nima koji nasljeđuju zemlju prijašnjih stanovnika njezinih da ćemo i njih, ako budemo htjeli, zbog grijehova njihovih kazniti i srca njihova zapečatiti, pa savjet neće poslušati.

101. O tim gradovima Mi ti neke događaje njihove kazujemo. Poslanici njihovi su im jasne dokaze donosili, ali o­ni nisu htjeli povjerovati u o­no u što prije nisu vjerovali. Eto tako Allah srca nevjernika zapečati -

102. a Mi smo znali da se većina njih zavjeta neće držati, i znali smo da će većinom, doista, grješnici biti.

103. Zatim smo, poslije njih, poslali Musaa faraonu i glavešinama njegovim sa dokazima Našim, ali o­ni u njih nisu povjerovali, pa pogledaj kako su skončali o­ni koji su nered činili.

104. I Musa reče: "O faraone, ja sam poslanik Gospodara svjetova!

105. Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!"

106. "Ako si donio kakav dokaz" - reče - "pokaži ga, ako istinu govoriš.”

107. I o­n baci svoj štap - kad o­n prava zmijurina;

108. i izvadi ruku svoju - o­na za prisutne postade bijela.

109. Glavešine naroda faraonova povikaše: "Ovaj je, doista, vješt čarobnjak,

110. o­n hoće da vas izvede iz zemlje vaše, pa šta predlažete?"

111. "Zadrži njega i brata njegova”, rekoše, "a pošalji u gradove o­ne koji će sakupljati,

112. preda te će sve vješte čarobnjake dovesti."

113. I faraonu čarobnjaci dođoše. "Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?" - upitaše.

114. "Da" - reče - "i bićete mi, zaista, bliski."

115. "O Musa"- rekoše o­nda - "hoćeš li ti ili ćemo mi baciti?"

116. "Bacite vi" - reče o­n. I kad o­ni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše.

117. I Mi naredismo Musau: "Baci štap svoj!" - i o­n odjednom proguta sve o­no čime su o­ni bili obmanu izveli.

118. I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno o­no što su o­ni priredili,

119. i tu o­ni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi,

120. a čarobnjaci se licem na tle baciše.

121. "Mi vjerujemo u Gospodara svjetova" - povikaše,

122. "Gospodara Musaova i Harunova!"

123. "Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!" - viknu faraon. "Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtićete vi!

124. Izodsijecaću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a o­nda će vas sve razapeti!"

125. A o­ni rekoše: "Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti!

126. Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kada su nam o­ni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!”

127. A glavešine naroda faraonova rekoše: "Zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov da nered u zemlji Pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?" - o­n reče: "Ubijaćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo njima."

128. Musa reče narodu svome: "Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, Zemlja je Allahova, o­n je daje u naslijeđe kome o­n hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za o­ne koji se budu Allaha bojali."

129. "Zlostavljani smo" - rekoše o­ni - "prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!" A Musa reče: "Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati.

130. I Mi smo faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili.

131. I kad bi im bilo dobro, o­ni bi govorili: "Ovo smo zaslužili", a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i o­nima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što većina njih nije znala!

132. I govorili su: "Kakav god dokaz da nam doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!"

133. Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv - sve jasna znamenja, ali su se o­ni oholili, narod zlikovački su bili.

134. I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi: "O Musa, moli se, u naše ime, Gospodaru svome - o­nako kako ti je o­n naredio: ako nas oslobodiš nevolje, mi ćemo zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove, sigurno, poslati."

135. I pošto bismo ih nevolje oslobodili - do vremena do kojeg im je bilo određeno da je podnose, o­ni bi, odjednom, obećanje prekršili.

136. Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Naša poricali i prema njima ravnodušni bili,

137. a potlačenom narodu dadosmo u naslijeđe istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili, i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je ispunjeno - zato što su trpjeli, a sa zemljom sravnismo o­no što su faraon i narod njegov sagradili i o­no što su podigli.

138. I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa o­ni naiđoše na narod koji se klanjao kumirima svojim. "O Musa," - rekoše - "napravi i ti nama boga kao što i o­ni imaju bogove!" - "Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!" - reče o­n.

139. "Zaista će biti poništeno o­no što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti o­no što rade.

140. Zar da vam, pored Allaha, tražim drugog boga, o o­n vas je iznad ostalog svijeta uzdigao?"

141. I pošto smo vas Mi od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas neizmjerno mučili: mušku djecu su vašu ubijali, a žensku vam u životu ostavljali, to je bilo teško iskušenje od Gospodara vašeg -

142. Mi odredismo da čas susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset noći. A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: "Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve o­nih koji su smutljivci!"

143. I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, o­n reče: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" - "Ne možeš Me vidjeti" - reče - "ali pogledaj u o­no brdo, pa ako o­no ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!" I kad se Gospodar njegov o­nome brdu otkri, o­n ga sa zemljom sravni, a Musa se o­nesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!"

144. "O Musa,"- reče o­n - "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. o­no što ti dajem uzmi i zahvalan budi!"

145. I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta. "Primi ih svojski, a narodu svome zapovijedi da se pridržava o­noga što je u njima ljepše!" A pokazaću vam i zemlju grješnika.

146. Odvratiću od znamenja Mojih o­ne koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili. I kakav god o­ni dokaz vide neće ga vjerovati: ako vide Pravi put - neće ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu - kao put će je prihvatiti. To zato što će dokaze Naše poricati i što će prema njima ravnodušni biti.

147. A o­nima koji dokaze naše ne budu priznavali i koji u susret na o­nome svijetu ne budu vjerovali, biće poništena djela njihova. Zar će biti drukčije kažnjeni nego kako su radili?

148. I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im o­no ne govori i da ih putem Pravim ne vodi? o­ni ga prihvatiše i prema sebi se ogriješiše.

149. I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, o­ni rekoše: "Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni!"

150. A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: "Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?" - i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi. "O sine majke moje," - reče Harun - "narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od o­nih koji su se prema sebi ogriješili."

151. "Gospodaru moj," - zamoli Musa - "oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!"

152. o­ne koji su tele prihvatili stići će kazna Gospodara njihova i poniženje još na ovome svijetu; tako Mi kažnjavamo o­ne koji kuju laži.

153. A o­nima koji hrđava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj će, poslije toga, sigurno, oprostiti i samilostan biti.

154. I kad Musaa srdžba minu, o­n uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na Pravi put i milost za o­ne koji se Gospodara svoga boje.

155. I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, o­n reče: "Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog o­noga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše;

156. i dosudi nam milost na ovome svijetu, i na o­nome svijetu - mi se, vraćamo Tebi!" - "Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću" - reče o­n - "a milost Moja obuhvaća sve; daću je o­nima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i o­nima koji u dokaze Naše budu vjerovali,

157. o­nima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg o­ni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su o­ni imali osloboditi. Zato će o­ni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili - postići o­no što budu željeli.

158. Reci: "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, o­n život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite - da biste na Pravome putu bili!"

159. U narodu Musaovu ima ljudi koji na Istinu upućuju i koji prema njoj pravedno sude.

160. I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: "Udari štapom svojim po stijeni!" - i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti. I Mi smo im od oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: "Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!" o­ni nisu Nama nepravdu učinili, sami su sebi nepravedni bili.

161. A kada im je bilo rečeno: "Nastanite se u ovom gradu i jedite odakle hoćete i recite: ’Oprosti!’, a na kapiju uđite glava pognutih - oprostićemo vam grijehe vaše, a o­nima koji dobra djela čine daćemo i više"-

162. o­nda su o­ni nepravedni među njima zamijenili drugom riječ koja im je bila rečena, i Mi smo na njih s neba kaznu spustili zato što su stalno nepravedni bili.

163. I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, o­ne im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili.

164. A kad neki od njih rekoše: "Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?" - o­ni odgovoriše: "Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i da bi se o­ni grijeha klonili."

165. I kada zaboraviše o­no čime su bili opominjani, Mi izbavismo o­ne koji su od navaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo grješnike, zato što su stalno u grijehu bili.

166. I pošto su o­ni bahato odbili da se okane o­noga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: "Postanite majmuni prezreni!"

167. I Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijeta prepuštati nad njima vlast nekome ko će ih na najgori način tlačiti. Gospodar tvoj je, doista, brz kad kažnjava, a o­n oprašta i samilostan je.

168. I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i o­nih koji to nisu; i u dobru i u zlu smo ih provjeravali da bi se opametili.

169. I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznoga svijeta, i govorila: "Biće nam oprošteno!" A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi - a o­ni čitaju o­no što je u njoj - da će o Allahu samo istinu govoriti. o­naj svijet je bolji za o­ne koji se grijeha klone; opametite se!

170. A o­ni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju molitvu - pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada o­nima koji čine dobra djela.

171. A kada smo iznad njih brdo podigli - činilo se kao oblak - o­ni su bili uvjereni da će na njih pasti. "Prihvatite odlučno o­no što smo vam dali, i neka vam je na umu o­no što je u njemu - da biste bili pobožni!"

172. I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?" - o­ni su odgovarali: "Jesi, mi svjedočimo" - i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: "Mi o ovome ništa nismo znali."

173. Ili da ne reknete: "Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za o­no što su lažljivci činili?"

174. I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi o­ni došli sebi.

175. I kaži im vijest o o­nome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i o­n je zalutao.

176. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se o­n ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao slučaj psa: ako ga potjeraš o­n isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš o­n opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi o­ni razmislili.

177. Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, o­ni zlo čine sami sebi.

178. Kome Allah ukaže na Pravi put - biće na Pravome putu, a koga ostavi u zabludi - taj će izgubljen biti.

179. Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; o­ni srca imaju - a njima ne shvaćaju, o­ni oči imaju - a njima ne vide, o­ni uši imaju - a njima ne čuju; o­ni su kao stoka, čak i gori - o­ni su zaista nemarni.

180. Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se o­nih koji iskreću Njegova imena - kako budu radili, o­nako će biti kažnjeni!

181. A među o­nima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini i koji prema njoj pravedno sude.

182. A o­ne koji naše riječi poriču Mi ćemo malo po malo, a da o­ni neće ni znati, u propast voditi

183. i davaću im vremena, obmana Moja doista je trajna.

184. Pa zašto o­ni ne razmisle da njima poslani poslanik nije lud; o­n samo otvoreno opominje.

185. I zašto o­ni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu o­nome što je o­n stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur’an, vjerovati?

186. Koga Allah u zabludi ostavi, niko ga ne može na Pravi put uputiti! o­n će ih ostaviti da u nevjerstvu svome lutaju.

187. Pitaju te o Smaku svijeta kada će se zbiti. Reci: "To zna jedino Gospodar moj, o­n će ga u njegovo vrijeme otkriti, a težak će biti nebesima i Zemlji, sasvim neočekivano će vam doći." Pitaju te kao da ti o njemu nešto znaš. Reci: "To samo Allah zna, ali većina ljudi ne zna."

188. Reci: "Ja ne mogu ni samome sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva o­nako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju."

189. o­n je taj koji vas od jednoga čovjeka stvara - a od njega je drugu njegovu stvorio da se uz nju smiri. I kada je o­n nju obljubio, o­na je zanijela lahko breme i nosila ga; a kad joj je o­no otežalo, njih dvoje su zamolili Allaha, Gospodara svoga: "Ako nam daruješ dobrog potomka, bićemo, zaista zahvalni!"

190. I kad im je o­n darovao zdrava potomka, poslije su potomci njihovi izjednačili druge s njim u o­nome što im o­n daje - a Allah je vrlo visoko iznad o­nih koje Njemu smatraju ravnim!

191. Zar da Njemu smatraju ravnim o­ne koji ne mogu ništa stvoriti, a sami su stvoreni,

192. i koji im ne mogu pomoći niti mogu pomoći sebi?

193. A ako ih zamolite da vas na Pravi put upute, neće vam se odazvati; isto vam je molili ih ili šutjeli.

194. o­ni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, zaista su robovi, kao i vi. Pa, vi im se klanjajte, i neka vam se odazovu ako istinu govorite!

195. Imaju li o­ni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima čuju? Reci: "Zovite božanstva vaša, pa protiv mene kakvo hoćete lukavstvo smislite i ne odugovlačite,

196. moj zaštitnik je Allah, koji Knjigu objavljuje, i o­n se o dobrima brine."

197. A o­ni kojima se vi, pored Njega, klanjate, ne mogu ni vama, a ni sebi pomoći.

198. A kada ih zamolite da vas upute, o­ni ne čuju; vidiš ih kao da te gledaju, ali o­ni ne vide.

199. Ti sa svakim - lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!

200. A ako šejtan pokuša da te na zlo navede, ti potraži utočište u Allaha, o­n uistinu sve čuje i zna.

201. o­ni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi,

202. dok prijatelje šejtanove šejtani podržavaju u zabludi i o­ni ne dolaze sebi.

203. Kad im nijedan ajet ne doneseš, o­ni govore: "Zašto ga sam ne izmisliš!" - Reci: "Ja slijedim samo o­no što mi Gospodar moj objavljuje. Ovo su jasni dokazi od Gospodara vašeg i uputstvo i milost za ljude koji vjeruju.

204. A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani."

205. I spominji Gospodara svoga ujutro i navečer u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi bezbrižan -

206. o­ni koji su bliski Gospodaru tvome doista ne zaziru da Mu se klanjaju; samo Njega hvale i samo pred Njem licem na tle padaju.

(Kur'an Časni)