Odabranog dječaka pratila je neprestano pakost njegove starije braće, čak i kad je bio prognan i bačen u jamu, na dno nekog presušilog bunara, kada je bio izmedu smrti i izbavljenja! Dragi Allah je htio da ga baci u ovo stanje straha, ali - i da uvijek ima obilnu nadu u sebi. Njegova su starija

braća jača, urotili su se protiv njega - sve dok, jednoga dana, ne stanu pred Jusufa da bi ih on ukorio za ono što su činili! On je sada slabiji, mlađi, manji; on je danas nadvladan njihovom urotom i pakošću, a sutra će ih pitati za ono što sada čine!

Ostaviše ga usamljena u tome bunaru misleći da su završili s njim! Hejhate, hejhate - Daleko je, daleko je to što su oni smislili: Allah je iznad njihova plana:

I kad ga oni odvedoše i složiše se da ga na kakva bunara dno bace, Mi mu objavismo: "O njihovom djelu ovom doista ćeš ih izvijestiti, oni te tad neće ni prepoznati!" (15).

I kada su se okrenuli od njega, zaista ih je Jusuf promatrao kao što kadija promatra optuženike! Pred njim je bila rasprostrta budućnost; shvatao je da je on dobitnik, a da su oni gubitnici!

Dragi Allah je htio, nakon desetina godina, da se obistini ovo predskazanje, da ova braća dođu pred Jusufa blagi i krotki tražeći milostinju nakon što je Jusuf postao vezir (ministar) u Egiptu, a da to oni nisu znali:

I kad braća izidoše pred Jusufa, rekoše: "O, upravniče! Nas i porodicu našu zadesi nesreća! Donijeli smo nešto bijednih stvari, ali nam ti mjeru napuni i milostinju udijeli! A Allah će, zbilja, nagraditi one koji milostinju dijele. "Znate li vi "- upita on - šta ste učinili sa Jusufom i bratom njegovim kad ste kao neznalice postupali?" (88-89).

Zaista je sahat tegobe na dnu jame bio put do ove visoke stepenice moći i slave na dunjaluku! Kako je čudesno ono što Allah, dž.š., dosudi! Ustvari, jekin (najčvršće uvjerenje) bljesnuo je s nadom da će se Jusuf naći; taj jekin mu je prešao od oca, koji je imao jekin u dragog Allaha, pa kada su se

starija braća vratila nakon što su izvršili svoje opake zamisli, rekli su svome ocu:"...Doista, bili smo otišli da se u trčanju nadmećemo, a Jusufa kod stvari naših ostavismo, pa ga pojede vuk! Premda istinu zborimo mi, ti nama nećeš vjerovati!" (17), a on njima odgovara:

"Duše vam se na to polahkomiše, a meni samo lijepo strpljenje ostaje! Allah će meni pomoć podariti protiv svega što iznosite vi!" (18).
Zaista nakon sabura lijepog veliki hajr slijedi, i obistini se ono čemu su se Jusuf i njegov babo nadali!

Kazivanje o Jusufu samo je jedan odjeljak iz ljudskog života, a nije nikakva predaja ili historija, pričam ti priču, koju ljudi sastavljaju.
U naše vrijeme umijeće pripovijedanja razvilo se u svojim brojnim vrstama i ta književnost je - za razliku od svoje građe - umjetna fikcija u kojoj je

pisac oživio čitav jedan svijet pa se likovi kreću po piščevoj zamisli, govore ono što on hoće, pisac sebi uzima za pravo da od početka do kraja puni njihove misli i određuje, principe i ciljeve svoje tvorevine. Tako je, u drevna vremena, pisac "Kelile i Dimne" uzeo životinje za likove, koji govore ono što on hoće, i ozbiljno i neozbiljno.

Što se tiče zabilježenih historijskih događaja, oni su potpunoma drukčija materija zato što oni u sebi podrazumijevaju identifikaciju i razumijevanje Allahovih, dž.š., zakonitosti i način na koji se oni provode u životu ljudi i društava kao i interpretaciju određenih fakata i istina koji se tiču ljudskog života i ponašanja.

Zbog toga Uzvišeni kaže Svome Vjerovjesniku:

«Mi tebi pripovijedamo najljepše pripovijesti objavdjujući ti Kur'an ovaj, iako si doista prije njega bio ti od onih koji ništa nisu znali! (3),
jer Muhammed, a.s., nije imao ni moć ni pravo da artikulira niti da sam sastavi Objavu koju je primio. Idući prema kraju sure čitamo:
Eto, to su nepoznate vijesti, objavljujemo ih tebi Mi, ti ne bijaše s njima kad su oni odluku svoju donijeli i kad su spletke kovali! (102).
A ova se sura završava ajetom kojim se autentično opisuje sve što islam želi izložiti u ovim kazivanjima:

U kazivanjima o njima pouka je umnim ljudima. Kuran nije rijek izmišljeni, već je potvrda objave otprije i objašnjenje za sve on je, i Uputa i Milost narodu koji vjeruje! (111).Po pozivanju Allahu, dž.š., i ustrajnosti u prenošenju Allahove, dž.š., Poruke i pored brojnih prepreka, kazivanje o Jusufu je primjer koji nadahnjuje, koji se slijedi.

Iz njega je vidljivo da je Jusufovo poslanstvo počelo onda kada je ušao u punoljetstvo (er-rušd), kada je postao zreo. Uzvišeni kaže:
I kad se on u snagu opasa, Mi mu podarismo mudrost i znanje. Tako Mi nagradujemo dobročinitelje! (22).
Mudrost (el-hikme) i spoznaja (el-ma'rife) - to su prve Allahove, dž.š., upute Njegovim vjcrovjesnicima. Tako u vezi sa Lutom Uzvišeni kaže:

A i Lutu Mudrost i Znanje podarismo i iz grada, koji je ogavna djela činio, njega spasismo... (El-Enbija', 74), kao i u vezi sa Musaom, a.s.:
A kad je zrelost dostigao i stasao, Mudrost i Znanje mu dadosmo, tako Mi dobročinitelje nagrađujemo (El-Qasas, 14).

I onda je Jusuf, taj potomak vjerovjesnika, prodan kao jedan slabašni rob! Oni koji su ga prodali odrekli su se njega kao nekog teškog tereta!Ali ne zna noć šta nosi dan! Jedan plemeniti vladar kupuje ga kao neku mizernu robu!A onaj iz Misira što ga je kupio, svojoj ženi je rekao: "Učini mu ti boravak kod nas lijepim, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti...!" (21).

I tako je sin vjerovjesnika dospio u kraljevsku palaču da u njoj bude posluga - i da se susretne sa novom vrstom iskušenja, koje mu se ovdje dogodilo!

Jusuf je od rane mladosti posjedovao lijepu spoznaju o svome Stvoritelju; Allaha je uvijek imao na umu, i to je bila jedinstvena svijest, jedinstven takvaluk o Bogu, dž.š.; sada se pred njim otvorio jedan poseban put:Eto tako Mi Tusufu na Zemlji lijepo mjesto podarismo i tumačenju snova ga naučismo! A Allah je moćan Svoju odluku izvršiti, ali ljudi većina nije toga svjesna! (21).

Jusuf je imao poštovanje prema kući koja mu je postala sklonište, koja ga je sačuvala od strahota. Vlasnik te kuće uživao je posebno poštovanje kod Jusufa; to nije bio nijedan od onih faraona koji su se uzoholili na zemlji, nego je to bio jedan dobroćudan čovjek lijepog ahlaka i visokog ugleda.

Jusuf ga je zavolio, a on je poštivao njegova prava. U to vrijeme Jusuf nije zaboravio na svoje izuzetno porijeklo niti na vjeru koju je naslijedio od svojih predaka; ta njegovi preći su pozivali Allahu nikada ne napustivši ibadet samo Allahu, dž.š., i činili su dobra djela, a ostavljali svaki vid širka.

Ova ga je kuća primila kao svoga sina, ali "posinjavanje" nije spriječilo prirodne veze, jer dok je Aziz, taj vladar u Misiru, zavolio Jusufa zbog njegovih plemićkih vrlina, na drugoj strani, njegova žena gajila je prema Jusufu sasvim drugačije naklonosti!
A Jusuf je bio čovjek neviđene ljepote; njemu je dato pola od sve ljepote svijeta!

Ova zla žena zagledala je čovjeka koji je živio u njezinoj blizini i pod njezinom zaštitom i vlašću, i - počela je žuditi za njim, dok je Jusuf bio iznad ovog uznemirujućeg stanja, jer je iman izglačao njegovu prirodu, očistio njegovu dušu i ojačao njegovu duhovnu vezu sa Allahom, dž.š., tako da nije bilo za očekivati da on ukalja svoje tijelo!

I kada mu je ova žena otkrila svoje ukrase, Jusufov jekin prožeo je njegove damare, on se prisjetio časti koja ga je povezivala sa njegovim precima, i prisjetio se onoga što je predstavljalo harem (zabran) njegova domaćina koji mu je dao sklonište i koji ga je ugostio. Kako da povrijedi njegovu čast?!

I poče da ga zavodi ona u čijoj kući on bi, pa sva vrata zatvori i prozbori: "Hodi ti!"A on reče: "Ne daj, Bože! Doista me Gospodar moj lijepo pazi, a silnici nikada neće nikakva uspjeha polučiti!" (23).

Obaveza je i čovjeku običnog imana da se spasi iz ovakve situacije. U jednom se hadisu navodi da će takav čovjek biti jedan od one sedmerice koji će biti pod Allahovim, dž.š., hladom na Dan kada drugog hlada neće biti: "čovjek koga pozove žena izuzetnog porijekla i ljepote, a on odgovori: Ja se bojim Allaha..." (bilježe ga Buhari i Muslim; v. El-Lu'lu'u we'l-merdžan, gdje ga potvrđuju šejhan (Kitabu'z-zekat), poglavlje: Fadlu'l-

ikhfa'i'ssadeqa, I, 216, str. 610). A Jusuf se u ovom opasnom stanju na najbolji način pobojao Allaha, dž.š.
Ali, griješenje odbija jekin. Zbog toga je ova žena bila jasna i otvorena, pa je rekla:«Ja sam njega zbilja zavesti htjela, ali se on ustegao... « (32).

U to vrijeme je Jusuf bio potpuni muškarac, sa završenim pubertetom, njega je također vukla strast, ali ne u ovu pogibelj, koja ga je mogla survati u ovu tminu, jer karakter ugleda, vjere i svijesti o Bogu, dž.š., obara svaki zov na zlo. A da je on bio nekakve hladne prirode, da je bio bez uzavrelih strasti, kako bi onda moglo biti govora o njegovoj vrlini?

I ona je njega poželjela, a i on hi nju poželio da od svoga Gosnodara opomenu niie vidio. I tako smo od njega zlo i blud odvratili jer on, zbilja, od naših iskrenih štovatelja bi! (24)Jako vjerovanje pomoglo je protiv ove opasne žudnje, i Jusuf je ostao priseban sjetivši se svoga Stvoritelja i stavši na Njegovim granicama!

U taj čas kući je prilazio Aziz, i njegova žena poteže Jusufa za košulju. To je bilo poprište borbe kojoj se približavao kraj, i kada blesava Azizovica osjeti u kakvu tešku je situaciju sebe dovela, požuri da rekne svome mužu:
"Kakva je kazna"- povika ona - "onome ko je ženi tvojoj zlo snovao, ako ne utamničenje ili patnja bolna?!" (25).

Nato Jusuf povika - a dokaza njegove iskrenosti je mnogo!-: "Ona je mene zavodila!" - reče on (26).
To je govor nevinog, a uz to - prednja strana očevidno je govorila o njegovoj časti; to su dva svjedoka u njegovu korist! Tu nije bilo video ili audio uređaja da registriraju glas ili lik pa da se na osnovu toga presudi u ovoj situaciji nego su preostali jedino racionalni dokazi u tom kontekstu.

Razjarena žena nasrnula je na mladića koji bježi i sa njegove zadnje strane rastrgala mu košulju; sad je taj mladić osumnjičen, i ovako kaže sudija:
I poče svjedočiti iz porodice njezine jedan svjedok: Ako je košulja njegova sprijeda rastrgana, istinu ona zbori, a on lažac je pravi! A ako je košulja njegova straga rastrgana, tad ona laže a on zbori istinu!" (26-27).

Presuda na osnovu racionalnog uvida u kontekst je jedan od šeriatskih načina dokazivanja; nju mogu izraziti otisci prstiju ili analiza krvi, ali toga nije bilo u to vrijeme. Pa ipak je Azizovica posegla za racionalnim uvidom u kontekst, koji je bio protiv nje na više načina! Njezine strasti bile su prkosne, neukrotive, razuzdane! I pošto su se raširile glasine u vezi sa njom, ona ostavi poricanje tih glasina i odluči da javno saopći svoju simpatiju i da se time opravda!

Kao da je htjela da kaže svakoj ženi koja bi je pitala o tome: Da si ti bila na mom mjestu, i ti bi se ponijela kao i ja! Ko se ne bi zaljubio u mladića lijepog kao Mjesec?I žene u gradu počeše govorkati: "Žena upravnikova svoga momka zavodila, u njega se strasno zaljubila! Doista, vidimo mi da je ona u očitoj zabludi!" (30).

I Azizovica sakupi one žene koje su je grdile pa naredi Jusufu da iziđe pred njih na gozbi na koju ih je pozvala da jedu voće i druge zijafete. I kad se Jusuf pomoli, one se očaraše, izgubiše se, i porezaše se noževima koje su držale u rukama, a zatim uzviknuše:
"Bože! Bože! Ta, ovo čovjek nije! Ovo samo može biti melek plemeniti!" (31).

Ovdje sada strastvena raspaljenost dostiže svoj vrhunac kod Azizovice; ona skriva svoje ludilo pa kaže:
" ...Ja sam njega zbilja zavesti htjela, ali se on ustegao, ali, ako ne učini to što mu ja naređujem, u tamnicu ću ga, doista, baciti i međ' poniženima će, zbilja, biti!" (32).

Pa ovo je priznanje koje pristoji onome ko nema razuma; ta žena je potpuno bespomoćna! Ali, prljavština je prljavština iako je Frojd brani i savremena zapadnjačka civilizacija dozvoljava nastojeći da nađu opravdanja za nju, tj. oni perverziju smatraju normalnom pojavom, a moralnu disciplinu tretiraju kao represiju. Historija nam, međutim, govori da nemoral i promiskuitet podrivaju društva i, čak, mogu uništiti cijele civlizacije.

Jusuf je otjelovljenje časti i muškosti, odgoja duše i Allahova, dž.š., zadovoljstva kada odgovara:
"Gospodaru moj! Tamnica je meni draža od ovoga čemu me zovu oni! A ako Ti od mene ne odvratiš spletke ženske, i ja mogu spram njih čežnju osjetiti i lahkomislen postati!" I Gospodar njegov molbi mu udovolji, i njihove spletke od njega otkloni! On je, doista, Onaj Koji sve čuje i sve zna (33-34).

Kako da se spasi od ove spletke? Napustio je palaču svoga gospodara i otišao od njega mada je on imao povjerenja u nj i mada je čuvao njegovo pravo. Otišao je u zatvor - sve dok se čitav njezin slučaj ne slegne iza zatvorskih zidina:
A njima se učini poslije da je najbolje, nakon što se u čednost njegovu osvjedočiše, da ga u tamnicu, neko vrijeme, bace (35).
U suri Jusuf javljaju se tri sna, jasni ko bijel dan.

Prvi od njih: ona Jusufova priča koju je ispričao svome ocu, nalazi se na početku sure i govori o tome kako su mu se poklonili Sunce, Mjesec i jedanaest zvijezda, i mi ćemo kasnije saznati tumačenje ovoga sna.

Drugi san se dogodio dok je bio u zatvoru: S njim u tamnicu dva mladića uđoše, i jedan od njih reče: "Sanjao sam kako cijedim grožde!"A drugi reče: `Ja sam sanjao kako na glavi hljeb nosim, koji su ptice kljuvale!" Obavijesti nas ti o značenju snova ovih, jer vidimo doista da si čovjek koji dobro čini!" (36).

San je primjer ili dokaz iz nevidljivog, gajb svijeta s kojim se čovjek spaja putem ruha u sebi, i taj san (ru´ja) - i pored njegove vizije i predosjećaja - ne može se sam po sebi uzeti kao slutnja dobre ili loše sreće nego je on samo indikacija neobičnih, čudesnih moći u ljudskom biću s pomoću kojih samo neke odabrane osobe mogu vidjeti stvari u budućnosti, što drugi ljudi nisu u stanju.

Ja sam poznavao čovjeka koji je, prije svoga putovanja iz Kaira do svoje kuće na nekom selu u untrašnjosti Egipta, u snu vidio dženazu nekog svoga susjeda i pratioce te dženaze, i kad je stigao tamo u to svoje selo, on je zaista prisustvovao istoj takvoj dženazi i povorci koje je vidio u svome snu, bez ikakve razlike. To je bio istiniti, ostvareni san.

Poznavao sam i ljude kojima su se otkrivale potpuno nepoznate stvari, iz gajba, bez ikakva očevidnog povoda, i to bi se dogodilo u nekom dalekom mjestu. Priča se da je njemački filozof Kant vidio plamen nekoliko stotina milja daleko, dok je do nas doprla priča o hazreti Omeru koji je u Medini

uzviknuo: "Brdo, o, Sarija!" A Sarija je bio jedan komandant njegove vojske, i Omer je vidio kako se neprijatelj bio prišunjao muslimanima iza jednog brda, i onda je uzviknuo kao što smo naveli. Kažu ljudi da je Sarija čuo Omerov povik dok je bio u rovu i da je tako spasio svoju vojsku!

Ove zgode nisu neko ustaljeno pravilo; mi ih ovdje navodimo da bismo bacili malo više svjetla na ono što se dogodilo Jusufu koji je, nakon što je saslušao šta su usnili njegovi tamnički sapatnici, rekao:

"Neće vama dvojici nikad hranu što jedete donijeti, a da vam ja prije ne kažem kakva će hrana biti! To vam je, eto, dio onoga čemu je mene Gospodar moj podučio. Ja doista nemam ništa s vjerom onoga naroda koji ne vjeruje u Allaha i koji poriče Svijet Onaj. Ja slijedim vjeru svojih predaka, Ihrahima, Ishaka i Jakuba. Nama ne dolikuje da Allahu ikoga pripisujemo kao druga! To je blagodat Allahova nama podarena, i svim

ljudima, ali, većina ljudi nije zahvalna (37-38).
Jusuf je zaista bio ojačan u vjerovanju tevhida koje je naslijedio od svojih predaka. To je bilo vjerovanje koje mu je davalo snagu dok je prolazio

kroz muke i kušnje, dok je poštivao naredbe u ugodnoj palači i dok je, sada, u zatvoru.
Čudno, Jusuf odbija da svojim tamničkim drugovima objašnjava njihove snove u zatvoru dok ih prije toga ne pozove Allahu, dž.š.:

«O, drugovi moji tamnički, da li su bolji svakojaki gospodari ili je bolji Allah Jedini, Koji nad svim bdi ?!» (39); - ono što vi dodajete uz Allaha, pa to je samo izmišljotina koja nema uporišta u stvamosti, to je samo prazno ime, pa kako da se vežemo uz izmišljotine?! i kako da to naš razum prihvati?!

Čudno je kako je moderna civilizacija uspjela otkriti mnoga čudesa u Kosmosu i učinila kolosalne korake koji vode do priznavanja Boga, dž.š., i spoznaji Njegove svemoći. Nažalost, i pored toga, moderna civilizacija ima slabu vezu sa Allahom, dž.š., jer - moderni čovjek ne razmišlja o susretu

sa Bogom, dž.š., i ne koristi se Objavom i, živeći u raskoši na površini Zemlje, preokupiran je samo materijalnom stranom života.
I Jusuf rastabiri ovaj drugi san:

"O, drugovi moji tamnički, jedan od vas dvojice gospodara će svoga vinom napajati, a drugi će raspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvatil... (41).
Dvije različite sudbine koje su predskazane u snima!

I Jusuf zamoli onoga za kojeg je znao da će spašen biti: "Spomeni me kod gospodara svoga!" Ali šejtan ga navede pa zaboravi da ga spomene gospodaru svome i Jusuf u tamnici nekoliko godina ostade (42).

Da, upravnikova peharnika zanijelo je blještavilo palače i on zaboravi i zatvor i godine u njemu i svoje drugove u njemu; zaboravi taj čovjek nevinog dobročinitelja koji osta u tami zatvora!

A onda se odjednom hitro sjeti Jusufa, i to nakon dugo vremena kada je upravnik usnio jedan san koji ga je silno uplašio, a on nije bio u stanju da rastumači njegovo značenje. Tada je ovaj peharnik rekao: "Pošaljite me u zatvor, doći ću vam sa sigurnim haberom:

"O, Jusufe, o, prijatelju, daj nam značenje o: `sedam krava mršavih pojede sedam krava debelih' i o: `sedam klasova zelenih i sedam još drugih sasušenih,' da bih se vratio ljudima pa da znaju i oni!" (46).I Jusuf rastabiri ovaj san pa vladar Egipta bi obaviješten o njegovom najvažnijem značenju.

Ovo je taj treći san.

Upravnik reče: "Dovedite mi Jusufa!" Ali Jusuf odbi da izade iz zatvora dok se ne ustanovi njegova nedužnost i dok se ne pobije ono za šta je optužen i zbog čega ležaše u zatvoru.

Život je nastavio da teče uz ovaj zapretani sudski proces. Azizovica i njezine kone, koje su znale šta se uistinu dogodilo, bile su ponovo pozvane da upravniku odgovore na pitanje koje im je postavio:

"Šta je bilo tada kad ste vi htjele zavesti Jusufa?" A žene povikaše: "Bože sačuvaj! O Jusufu mi ne znamo ništa razvratno!" Tad žena Jusufova zavapi: "Evo sad se istina objelodani! Ja sam ta koja ga je zavodila! On je, doista, istinu zboriol... " (51).Nakon ovog priznanja Jusuf ciljano reče kako bi upravnik razumio šta se dogodilo:

"To je bilo tako, nek zna da ga ja nisam, u odustnosti njegovoj, prevario! A ni Allah, doista, ne da nikakva naputka spletkama ljudi razvratnika!" (52).
Upravnik je, nakon ove Jusufove poruke, osjetio da je Jusuf najbolji čovjek koji bi mogao upravljati državnim poslovima za vrijeme teške

ekonomske krize u godinama koje je usnio te da će on u budućnosti biti značajan čovjek, najbolji koji bi ga čuvao od onoga o čemu je obaviješten:
I vladar reče: "Dovedite mi Jusufa vi, ja ću ga k sebi uzeti!" I nakon što s njim nekoliko riječi izmijeni, reče mu: "Ti ćeš od danas kod nas moćan i povjerljiv biti!" (54).

I Jusuf se sam ponudi da bude vezir državne riznice i odgovoran za opskrbu ljudi:
"Postavi me"-zamoli Jusuf - "da brigu o riznicama zemlje vodim, ja sam doista pažljiv i znan!" (55).

Ovdje primjećujemo kako je Jusuf izložio svoje moralne vrline i znanje koji ga kandidiraju za ovu visoku funkciju; on nije samo čedno ropče nego je i vješt u finansijskim poslovima i trgovini, zna kako se stiče i pravilno raspodjeljuje bogatstvo.

On je sebi dopustio da traži ovu funkciju jer pored njega nema nikoga ko bi to mogao bolje obavljati. Društveni će interes biti zadovoljen samo ako se na takvo mjesto postavi jak i moralan čovjek koji će moći ponijeti odgovornost ovog traženog mjesta, a ne slabić koji mu nije dorastao.
Tako je i Halid ibni Welid zatražio da bude vojni komandant muslimana u bici na Jermuku jer nijedan drugi komandant nije mogao da se uspješno

suprotstavi vještinivizantijske vojske, a ovdje bi nedostatak takve vještine bio krupna grješka. Halid je već prvog dana zatražio da mu se dodijeli komandovanje vojskom, nakon čega je izvršio mobilizaciju, napravio oštrouman plan u sukobu sa neprijateljem i - pobijedio.
Kroz povijest je iskustvo pokazalo kako je postavljanje pogrješnog čovjeka na čelo važnih vojnih ekspedicija po pravilu donosilo katastrofalne

rezultate na bojnom polju.Traženje vođstva ili javnih funkcija opasna je stvar ukoliko se čini radi samoisticanja ili volje za moći, privilegije ili dominacije. Historija je puna primjera kako su mnoge velike narode ovakvi pojedinci koji su gladni vlasti i moći odveli u helać i poniženje.
I dođe onih sedam mršavih godina baš onako kako je usnio vladar, a protabirio Jusuf: pojavi se suša od doline Nila do sirijske pustinje, narod se

diže da na sve strane traži hranu i krenu ka Misiru koji se pripremio za dolazak ove katastrofe. I Jusufova braća krenuše u potragu za hranom:
I dođoše braća Jusufova i udoše kod njega, pa ih on poznade, a oni njega ne poznaše (58).Jusuf ih lijepo primi i upozna se sa njihovim stanjem, ali se nije htio složiti s njima da im da ikakvu proviziju sve dok mu idući put ne dodu sa njegovim rođenim bratom:

"Oca njegova mi ćemo nekako prevariti, brata ćemo zbilja dovesti!" (61).
Ali, otac se poboja ovog zahtjeva pa reče svojim sinovima:"Zar da vam ga povjerim onako kako sam vam povjerio još prije brata njegova?" Jakub upita. `Ali, Allah je čuvar najbolji i od svih samilosnih najsamilosniji!" (64).Međutim, neimaština koja ih je morila i navaljivanje braće prisili Jakuba da popusti i da Jusufova rođenog brata (Benjamina) pošalje s njima kada ponovo krenu u Misir:

Pa potom reče: "O, sinovi moji! Na jednu kapiju vi ne ulazite, već ulazite na kapije raznolike! Što vam Allah bude odredio ja snage nemam da bih otklonio! Odredba samo Allahu pripada, na Njega se oslanjam ja! A na Njega neka se oslanjaju oni koji se oslanjaju!" (67).
Iz ovog pasusa se vidi da se Jakub bojao da ih ko ne bi optužio da su uhode strane države jer pogled na njih - a bilo ih je više od deset -, veličina njihove skupine, njihova okretnost i vanjština mogli bi izazvati sumnje kod drugih.

Jusuf ih je sviju dočekao kako valja, ali se prema svome rođenom bratu nekako posebno odnosio:
a kad udoše kod Jusufa, on brata svoga na grudi privi i reče: "Doista, ja sam tvoj brat, zato ne padaj u očaj zbog ovog što oni bijahu činili!" (69).
Mora da je Jusuf upoznao svoga brata o onome što mu je učinjeno pa mu stoga upućuje ove utješne riječi.

Zatim Jusuf učini jednu dobronamjernu spletku (mekrun hasenun) svojoj braći, napravi jedno lukavstvo kako bi zadržao svoga brata i prisilio ostalu braću da se vrate ocu bez Benjamina: sakri kraljevsku mjericu u tovar svoga brata, i kada je istražitelji nađoše kod njega, odstraniše ga od njih i proglasiše kriminalcem... Jakub, saznavši da je izgubio još jednog, posljednjeg sina, jeknu:

"...Nadati se je da mi ih Allah sve vrati, On je, zbilja, sveznajući i mudar je!" (83).
Zaista je Jakubova nesreća velika, ali on u dubini svoga srca osjeća da je Jusuf živ i da će mu se jednom zauvijek vratiti, a sada, kada je izgubio još jednog sina, njegov bol se udvostručio i on sada ne vidi ništa:

I od njih se okrenu i zavapi: "O, Jusufe, tugo maja!"A oči mu bijahu od jada pobijeljele, žalošću ophrvan bio je. (84).
i u toj krajnjoj poniznosti i trajnom pouzdanju u Allaha smognu snage da kaže:
"O, sinovi moji! Idite i pitajte za Jusufa i brata njegova; vi ne gubite nadu u milost Allahovu! U milost Allahovu nadu gubi samo narod nevjernički!" (87).

I Jusufova braća treći put dođoše u Misir. Srca im bijahu razbijena, stanje žalosno, oni bijedni:
I kad braća izidoše pred Jusufa, rekoše: "O, upravniče! Nas i porodicu našu zadesi nesreća! Donijeli smo nešto bijednih stvari, ali nam ti mjeru napuni i milostinju nam udijeli!" A Allah će, zbilja, nagraditi one koji milostinju dijele (88).

I Jusuf tada skinu veo sa svoje osobe nakon što je njegovu braću spopalo ovo poniženje: obrati im se glasom koji je dirnuo njihova srca i oživi njihova zapretana osjećanja:

«A znate li šta ste učini li sa Jusufom i bratom njegovim kad ste kao neznalice postupali?!" (89).
«A da ti, doista, nisi Jusuf?" upitaše oni. `Ja sam Jusuf, a ovo je brat moj!" - on odgovori. Allah je Svoje blagodati prosuo na nas, pa zbilja ko se boji

Allaha i strpljiv bude - Allah doista dopustiti neće da propadne nagrada onih koji dobra djela čine!" (90).
Jusuf navodi zakonitosti u društvu koje su slične zakonitostima u Kosmosu! Takvaluk i strpljenje rezultiraju uspjehom, kao kad bi rekao: kiseonik i vodonik daju vodu, ili:???

Nakon desetina godina od onoga prvog sna svi oni osjećaju da su Allahovi zakoni - istina:
... a ko drugi osim Allaha istinitije zbori?! (En-Nisa', 122);

"Tako nam Allaha!" - povikaše oni - Allah je tebe nad nama odlikovao i mi smo doista zgriješili!" I Jusuf reče: "Danas vama prijekora neće biti, Allah će vama oprostiti. On je od svih samilosnih najsamilosniji!" (91-92).Zaista, onaj ko je velik - ne mrzi; nakon što im je pomogao, Jusuf je još velikodušniji i još više ponizan pred Allahom, dž.š. Nakon toga on rečesvojoj braći:

"Odnesite moju košulju ovu i nju stavite na lice oca moga - on će progledati! I vi mi svu porodicu vašu dovedite!" (93).
I krenu karavana iz Misira u Šam. U tom času one koji bijahu u Jakubovoj blizini iznenadi jedan njegov povik radosti, kome nisu znali ishodišta. Čuli su ga kako govori:

"Ja zbilja osjećam miris Jusufov!" (94).Nemojte mi samo reći da sam pobudalio!

Zaista je svijet ruha čudesan! Kako je ova radosna vijest dospjela u srce Jakubovo? Kako je on osjetio šta se događa?
A kad dođe nosilac vijesti radosne, on stavi košulju na njegovo lice, i Jakub progleda. Pa reče. "Zar vam nisam rekao da ja od Allaha znam ono što vama znano nije?" (96).

I, nakon nekoliko dana ispuni se tumačenje i onog prvog sna baš ko što se ispunilo tumačcnje drugog i trećeg sna!
A kad Jusufu dođoše, on privi roditelje svoje na grudi svoje i reče: "Stupite u Misir, s Allahovom voljom, sigurni!" I podiže on roditelje svoje na prijestolje, a oni zbog njega ničice padoše, i Jusuf reče: "O, moj oče! Ovo jeznačenje sna moga otprije, Gospodar moj obistinio m iga je, Gospodar

moj prema meni je dobar bio, kad je mene iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan smutnju između mene i braće moje ubacio! Gospodar je moj, doista, nježan prema onome kome On hoće. On je, doista, znalac svega i mudar je" (99-100).

A nakon što se zaokružilo kazivanje o događajima koje navodi Kur'an, Allah, dž.š., kaže Svome Vjerovjesniku Muhammedu:
Eto, to su nepoznate vijesti, objavljujemo ih tebi Mi, ti ne bijaše s njima kad su oni odluku svoju donijeli i kad su spletke kovali! (102).

Da, zbilja, ti se događaji nisu događali pred Vjerovjesnikom pa da bi ih on mogao vidjeti, niti je on o njima čitao; ne, nego je to Objava sa najvišeg mjesta, Objava koja mu kazuje šta se događalo i to tako da ništa ne dodaje niti iskrivljuje, pa i pored toga, većina ljudi smatra lažnim vjerovjesništvo Muhammedovo, a.s.

Pa i u naše vrijeme ima onih koji vrijeđaju Muhammeda, a.s., svejedno bili oni savremeni mušrici ili ehl-i kitabije; ne prestaju njihove laži i gluposti iako je poslanstvo davno završeno.

Ti reci: "Evo Puta mojega, Allahu pozivam s Jasnim Dokazom ja i oni koji mene slijede. I samo Allahu sva hvala pripada, ja nisam od onih koji Njemu pripisuju druga!" (108).

Oni su slijepi, njihove oči u Kosmosu ne vide Allaha, dž.š., niti Ga oni spoznaju, niti se Objavi okreću:
A koliko samo ima znakova na nebesima i na Zemlji pokraj kojih prolaze oni, okrećući glave od njih! (105).